Staza Pet Kula (Cinque Torri)
Žičarom do planinskih vjeverica
Glasovita planinska staza Alta Via 1, koja prolazi preko prostrane visoravni Fanes-Sennes-Braies, spušta se s moćnog Monte Lagazuoija i nastavlja dalje preko povijesnog prijevoja Passo Falzarego sve do spektakularnih stijena Cinque Torri (Pet kula), odakle putuje dalje prema jugu.
Nama je za ovaj planinski izlet početna točka bila kod restorana Baita de Donnes na 1899 metara nadmorske visine. S tog smo se mjesta otvorenom sedežnicom ugodno uspeli do doma Rifugio Scoiattoli na 2255 metara, kako bismo obišli ovu iznimno zanimljivu i vrlo popularnu planinsku skupinu koju čine Cinque Torri, Averau i Nuvolau.
Naziv ovog doma Rifugio Scoiattoli koji u prijevodu znači odmorište vjeverica, podsjetio nas je na to malo, živahno stvorenje koje je s potpunim pravom izabrano za zaštitni znak i simbol cijeloga ovog kraja. Baš poput tih vještih i plahih životinjica koje se s nevjerojatnom lakoćom i brzinom penju uz najstrmija stabla i oštre litice, i mi smo se morali pretvoriti u vješte, ali oprezne istraživače. Ta nam je mala iskra planinske radosti postala inspiracija – podsjetnik da se svakom kamenom divu treba diviti s onom istom dječjom radošću, ali i s golemim strahopoštovanjem i oprezom koji krije svaki korak na ovim visinama.
Pet kamenih kula iznad muzeja na otvorenom
Cinque Torri je fascinantna skupina od pet dolomitskih kamenih gromada vrlo neobična i privlačna oblika, smještenih jugozapadno od Cortine d'Ampezzo. Najviša među njima je Torre Grande (Velika kula) na 2361 metru nadmorske visine, a sastoji se od tri atraktivna vrha za penjače: Sjevernog, Južnog i Zapadnog vrha. Zatim u nizu slijedi Torre Seconda (Druga kula), koju još nazivaju i Torre del Barancio ili Torre Romana, pa Terza Torre (Treća kula, odnosno Torre Latina), te Quarta Torre (Četvrta kula) – formirana od dvaju blokova stijena različite visine koji se nazivaju Donja i Gornja Četvrta kula.
Naposljetku, tu je i Quinta Torre (Peta kula), u alpinističkim krugovima poznata i kao Torre Inglese. Cijelo ovo područje bilo je poprište žestokih sukoba između talijanskih i austrougarskih trupa tijekom Prvog svjetskog rata, pa je danas ovdje uređen iznimno posjećen povijesni muzej na otvorenome.
Averau - Nuvolau
Nakon razgledavanja kula, nastavali smo uspon prema domu Rifugio Averau na 2413 metara nadmorske visine, smještenom tik ispod samog vrha Averau koji se uzdiže na 2649 metara. Taj je vrh alpinistima iznimno privlačna točka, no nama je ovoga puta uglavnom samo izazivao duboko divljenje svojom moćnom pojavom.
Put smo nastavali usponom po samom rubu golemih kamenih ploča koje tvore vrh Nuvolau, na kojemu se ponosno uzdiže Rifugio Nuvolau na 2574 metra nadmorske visine. To je ujedno i najstarije planinsko utočište u cijeloj dolini Ampezzo, izgrađeno još daleke 1883. godine zahvaljujući novčanom prilogu baruna Richarda von Meerheimba iz Dresdena, koji se u ovim dolinama čudesno izliječio od teške bolesti. Dom je bio potpuno uništen tijekom borbi u Prvom svjetskom ratu, no s ljubavlju je obnovljen 1930. godine.
Iako se ova staza općenito smatra relativno nezahtjevnom, moram priznati da sam se pomalo pribojavala dionice koja vodi od Averaua prema Nuvolauu. Gledajući izdaleka, činilo se kao da je ta linija uspona nevjerojatno tanka i da bi se ljudi, penjući se tako visoko prema nebu, u svakom trenutku mogli survati u ponor. Naravno, na ovakvom terenu itekako je potrebno imati i opreza i dobre kondicije, no upravo zbog toga mi je pričinjalo izrazito zadovoljstvo što nisam odustala i što sam hrabro učinila i taj korak.
Pogled sa oblaka (nuvola)
S njezina vrha pogled je magnetski sezao gotovo do svih najpoznatijih dolomitskih skupina, a posebnu mi je radost pričinjalo prepoznavati ih u daljini: Lagazuoi kao dio Fanesa, moćne Tofane, Monte Cristallo, Sorapis, Antelao, Croda da Lago, Pelmo, Civetta, Pale di San Martino, kraljica Marmolada, Catinaccio, Sella, Cir i Puez... U dolini se kao na dlanu prostirala Cortina d'Ampezzo te čuveni prijevoj Passo Giau koji dalje vodi prema mjestu Alleghe ispod Civette. Stojeći gore, čovjek doista ima osjećaj kao da sâm boravi među oblacima (od talijanskog nuvola – oblak) i s neba promatra cijeli svijet oko sebe.
Kako bih i na ovome čudesnom mjestu barem nakratko zaustavila vrijeme, za sjećanje će mi uvijek rado poslužiti ove naše snimljene fotografije.
