Snježna kraljica Marmolada
Što se ono bijeli u gori zelenoj
Nije nimalo čudno što su se drevni stanovnici Dolomita ovim planinama uvijek obraćali kao živim bićima, kada ih i dan-danas s potpunim strahopoštovanjem zovemo Veličanstvima. Doista se čini da su žive, da se neprimjetno miču i pokreću jer, na koju god stranu Dolomita krenuli, odnekud iznenada izroni Ona. Čas je s jedne, čas s druge strane, pa kamo god se osvrnemo, zapitamo se: “Što se ono bijeli u gori zelenoj? Il' je snijeg, il' su labudovi?” A odmah zatim pomislimo: “Da je snijeg, već bi okopnio, labudovi već bi odletjeli...” jer ljeto je u punom jeku.
Ali ipak, snijeg je. I to golemi ledenjak koji nije okopnio. I ne bi ni trebao. Zato nas sa svog uzvišenog trona Kraljica Dolomita – Marmolada – neprestano gleda, prati i budno pazi na naše korake. Planine, naime, nemaju previše povjerenja u ljude, pa ponekad, kao u tragično ljeto 2022. godine, surovo zaprijete i zaplaše nas lavinama koje bez milosti zatrpaju sve koji im se previše približe. Ta strašna, bijela smrt, ako čovjeka ne ubije odmah samom silinom izravnog udarca, u svega nekoliko minuta stravičnim gušenjem. Pod lavinom se, naime, u trenu uguši svaki zvuk, pa se čak ni očajnički poziv u pomoć ne može probiti van.
Legenda o Gospi od Snijega
A kako je to već uobičajeno u Dolomitima, i oko ovog se mjesta morala uplesti neka stara legenda. Ona sjetno govori o tome kako su u davna, pradavna vremena na Marmoladi rasle prekrasne, bujne i zelene livade. No jednoga dana dvojica pohlepnih farmera odbiše svetkovati blagdan Gospe od Snijega te nastaviše raditi, zbog čega u trenu nastade iznenadna, strašna snježna oluja. Jaki i gusti snijeg od tada više nikada nije prestao padati, sve dok se cijela Marmolada u potpunosti nije prekrila debelim ledenjačkim oklopom.
Bijeli petak 1916. i strahote rata
Pamti ova Kraljica i teške, krvave borbe iz Prvog svjetskog rata. Golemi greben Marmolade tada je činio strogu ratnu frontu i granicu između Kraljevine Italije i Austro-Ugarske – baš kao što danas razdvaja dvije talijanske pokrajine, Veneto i Južni Tirol. Kako se u svakom ratu potpuno poremeti ljudski razum, tako se dogodilo i ovdje. Suludo kopanje labirinta tunela unutar samog živog ledenjaka i namjerno izazivanje lavina minama kako bi poslužile kao ubojito oružje protiv neprijatelja, naposljetku se divlje osvetilo i jednima i drugima.
Povijest tako pamti stravični "Bijeli petak", 13. prosinca 1916. godine, kada se na blagdan Svete Lucije nepregledna lavina od preko 200 tisuća tona snijega, kamenja i leda sručila na vojnike. Bijela je smrt u svega nekoliko sati pokosila više od deset tisuća života s obje strane fronte. Kao vječni podsjetnik na to bezumlje, na postaji Punta Serauta danas je uređen najviši Muzej Velikog rata u Europi, postavljen s jednim jedinim ciljem – da bude trajna i glasna opomena čovječanstvu.
Mramorna kruna s pogledom na Alpe
Svoje prelijepo ime Marmolada je dobila od grčke riječi marmarómeano, što u doslovnom prijevodu znači mramorna, sjajna i blistava. Ona s potpunim pravom nosi titulu Kraljice Dolomita jer je s vrhom Punta Penia na 3343 metra nadmorske visine ujedno i najviša planina cijelog ovog planinskog sustava. Njezinu moćnu krunu čini još pet veličanstvenih vrhova: Punta Rocca (3309 m), Punta Ombretta (3230 m), Gran Poz (3211 m), Monte Serauta (3069 m) i Pizzo Serauta (3035 m).
S njezina se vrha po vedrom vremenu vide gotovo svi Dolomiti: Sella, Puez, Fanes, moćne Tofane, Antelao, Pelmo, Civetta, Pale di San Martino, Sassolungo, Sassopiatto i Catinaccio, pa čak i daleki ledenjak Adamello u Brenta Dolomitima te najviši vrhovi austrijskih Alpa – Großglockner i Großvenediger.
Poklon Veličanstvu
Kako bismo stigli na ove vrtoglave visine, naša opcija, naravno, nije bilo pješačenje. Kao grupa znatiželjnika i zaljubljenika u prirodu, mi jednostavno nemamo ni alpinističke vještine, ni znanje, a ni fizičku kondiciju za tako krupan i opasan korak. Ali i druga, lakša opcija bila je puna adrenalina, jer se gotovo vertikalno uspinjete žičarom s lokacije Malga Ciapela. Žičara vas najprije vodi prema postaji Coston d'Antermoja na 2350 metara, zatim produžuje do postaje Punta Serauta na 2950 metara, da bi vas naposljetku dovela do same vidikovac-terase Punta Rocca na visini od 3265 metara.
Sa te panoramske terase s dubokim smo se divljenjem, kao pravoj vladarici, tiho poklonili najvišem Veličanstvu, vrhu Punta Penia. Ostali smo potpuno začarani i nijemi pred prostranstvom stotina planinskih vrhova koji su se u nedogled protezali pred nama, a potom smo se ponizno vratili natrag u nizinu, duboko svjesni toga koliko smo zapravo maleni, krhki i lomljivi.
