Tri divovska zida - Tre Cime di Lavaredo
Tre Cime di Lavaredo: Kameni divovi u Zemlji čudesa
Jedna od najpopularnijih i najspektakularnijih planinarskih staza u cijelim Dolomitima jest ruta oko tri masivna, prepoznatljiva planinska vrha: Cima Piccola (Mali vrh, 2856 metara), Cima Grande (Veliki vrh, 2999 metara) i Cima Ovest (Zapadni vrh, 2973 metra). Zajednički su u svijetu poznati kao Tre Cime di Lavaredo ili Tri vrha Lavareda, a njihovi monolitni tornjevi strše iz surovog gorskog krajolika u kojemu vam se u trenucima čini kao da ste nekim čudom zakoračili na površinu nekog posve drugog planeta. Ili pak u mašti zamišljate kako su ove tri divovske kamene gromade ovdje namjerno postavili drevni planinski divovi i da ste upravo neoprezno ušli u njihovo skriveno kraljevstvo.
Hodajući, zacijelo ćete primijetiti i prelijetanje neobičnih crnih ptica; to nisu ni ponosni orlovi ni zloglasni gavrani, a nisu ni obični kosovi, bez obzira na svoj upečatljivi žuti kljun. To su žutokljune galice, ti neumorni planinski letači čiji vas ples na vjetru lako navede na pomisao da ste zalutali u pravu "Zemlju čudesa". No, zvona koja odjekuju sa strmih, kamenih padina brzo će vas vratiti natrag na zemlju – u njima ćete prepoznati domaće životinje, krave koje među golim stijenama strpljivo pronalaze bujnu i sočnu alpsku travu.
Park prirode i nijemi svjedoci Velikog rata
Na ovome je jedinstvenom području još 1981. godine osnovan Park prirode Tre Cime di Lavaredo, koji se prostire na 11 891 hektaru s primarnim ciljem očuvanja osjetljivih staništa, flore i faune. Brojni istinski ljubitelji prirode, planinari i penjači iz cijeloga svijeta dolaze upravo ovamo jer su ovdašnje panoramske staze ugodno svladive i gotovo posve nezahtjevne, kako u smislu fizičke kondicije, tako i u pogledu tehničke izvedbe.
Inače, ovi su surovi vrhovi Lavareda činili krvavu ratnu frontu za vrijeme Prvog svjetskog rata; upravo je ovdje prolazila strogo čuvana granica između Kraljevine Italije i Austro-Ugarske, o čemu i danas svjedoče nijemi ostatci na masivu u vidu dubokih rovova, osmatračnica i mračnih tunela uklesanih u živi kamen. Danas ta ista povijesna crta razdvaja dvije talijanske pokrajine: južno je Veneto, dok je sjeverno Trentino-Alto Adige (Južni Tirol).
Polazište kod doma Rifugio Auronzo
Naša polazna stanica za ovu pješačku rutu bila je kod doma Rifugio Auronzo, do kojega smo se dovezli lokalnim autobusom od slikovitog jezera Misurina. Do doma je moguć pristup i osobnim automobilom, budući da je dostupan određeni broj parkirnih mjesta uz naplatu, dok je sam ulazak u park prirode posve besplatan. Od te se točke oko tri velika vrha može krenuti u smjeru kazaljke na satu ili pak u suprotnom smjeru, a planinari također mogu slobodno birati hoće li proći puni kružni obilazak ili tek polukrug, vraćajući se natrag istom stazom.
Ručak s pogledom na monolite
Mi smo odabrali polukružnu stazu duljine oko deset kilometara, krećući se u smjeru suprotnom od kazaljke na satu od doma Rifugio Auronzo na 2333 metra nadmorske visine i vraćajući se istom stazom natrag.
Put nas je vodio širokim makadamom pokraj male kapele Cappella degli Alpini, a potom preko doma Rifugio Lavaredo na 2344 metra sve do prijevoja koji se smjestio između stijena Tre Cime i moćnog masiva Monte Paterno. Nakon kratkog spuštanja pa ponovnog izazovnog uspona, stigli smo do doma Rifugio Locatelli na 2450 metara, gdje smo napravili zasluženu stanku za ručak. Slobodno vrijeme iskoristili smo za rekreativnu šetnju do bistrih gorskih jezera Laghi dei Piani te za trenutak odmora pokraj slikovite crkvice Chiesetta di San Bernardo di Mentone, uživajući u panoramskom pregledu u kojemu su glavnu pažnju magnetski privlačila ova tri kamena monolita.
Povratak do jezera Misurina
Uslijedio je povratak istim putem, a s prelaskom na južnu stranu planinskog prijevoja pred nama se otvorio predivan pogled na duboku dolinu u kojoj se smjestio gradić Auronzo di Cadore uz tirkizno jezero Lago di Santa Caterina.
Na jugozapadu se snažno isticala globalno popularna, "instagramska" oštra formacija Cadini di Misurina, no tu atraktivnu točku ovoga puta nismo uvrstili u naš planirani program obilaska. Umjesto toga, spustili smo se lokalnim autobusom natrag do samog jezera Misurina, gdje smo se kratko zadržali kako bismo punim plućima udahnuli taj čuveni, ljekoviti zrak.
Naime, ovdje je dugo godina uspješno djelovao poznati Centar za dijagnozu, liječenje i rehabilitaciju djece od astme, no činilo se da danas, nažalost, više nije u funkciji. Po svemu sudeći, ova će plemenita zgrada u budućnosti vjerojatno dobiti neku novu, znatno "profitabilniju" komercijalnu prenamjenu – i uistinu bih voljela da se u toj procjeni duboko varam.
