Alpska razglednica Val di Funes i Puez Odle
Santa Maddalena: Idilična bajka oživjela s razglednice
Prve razglednice i slike Dolomita s kojima sam se ikada u životu susrela prikazivale su jednu fascinantnu formaciju oštrih, nazubljenih planinskih vrhova. Gledali su se iz vizure pitome, zelene i brežuljkaste doline u kojoj se nenametljivo isticala jedna mala, lijepa, gotovo obična crkvica. Cijelo to pitomo mjestašce, okruženo alpskim pašnjacima i livadama, djelovalo je toliko nestvarno da se čovjeku činilo kako takav krajolik ne može doista postojati. Izgledao je kao naslikan, kao dio idilične bajke o jednostavnom planinskom životu.
Tada još nisam znala da to mjesto uistinu postoji i da je to Santa Maddalena u dolini Val di Funes, zaogrnuta moćnim planinskim vijencem "igli koje strše u nebo" – masivom Puez-Odle. Kada mi se naposljetku pružila prilika da dođem ovamo, ta je čarobna razglednica na moju radost u potpunosti oživjela. Veliko zadovoljstvo i mir što napokon mogu punim plućima udisati taj svježi, čisti planinski zrak, trajno ću pamtiti kroz svoje fotografije koje sam zabilježila tijekom ovog jednodnevnog izleta.
Na stazi Adolfa Munkela
Prošetali smo dijelom glasovite Staze Adolfa Munkela – nazvane po osnivaču dresdenskog ogranka alpinističkog saveza, po kojemu je staza i dobila ime kada je utemeljena daleke 1905. godine. Ona se predivno provlači kroz guste šume i prostrane alpske livade, a naš je put vodio od lokacije Malga Zannes (Zans) na 1680 metara nadmorske visine, preko planinarskog doma Dusler Alm na 1782 metra, pa sve do doma Rifugio delle Odle (Geisler Alm) na 1996 metara te susjednog Malga Casanago (Gschnagenhardt Alm) na 2006 metara nadmorske visine.
Naš povratak na polazište uslijedio je istom rutom, no ova se staza inače kružno nastavlja u smjeru kazaljke na satu, pri čemu se jedan njezin dio poklapa sa čuvenom planinskom rutom Alta Via 2 na dionici između domova Genova i Odle.
Trojezični sklad
Planinski masiv Puez-Odle i njegove nazubljene stijene kriju dodatnu tajanstvenost u svom imenu na ladinskom jeziku. Riječ je o drevnoj vrsti retoromanskog govora, koji slovi kao najstariji živući jezik na području Dolomita. Ladini, ta manja ali iznimno ponosna skupina naroda koja na ovim alpskim prostorima živi još od davnih vremena (prva naselja datiraju još iz srednjeg brončanog doba), iznimno su senzibilni u pogledu očuvanja vlastitog identiteta i kulture.
Uspjeli su se izboriti da se u ovoj regiji njihov materinski jezik, uz talijanski i njemački, koristi kao ravnopravan službeni jezik. Zato se danas na svim lokalnim ustanovama, tik uz službenu talijansku trobojnicu, ponosno vijori i njihova prepoznatljiva plavo-bijelo-zelena zastava. Na ovome prostranom području stanovnici se s potpunom lakoćom služe trima jezicima, pa je posve svejedno hoćete li ih u prolazu pozdraviti s: Buongiorno!, Guten Tag! ili Bun dé!, odnosno potražiti odmor u objektu koji se naziva Rifugio, Hütte ili Ütia.
Lekcija o očuvanju planinskog mira
Po povratku s pješačke staze, svratili smo i do same crkvice Santa Maddalena, a usput nam je pažnju privukla još jedna nevjerojatno slikovita barokna kapela – Chiesetta di San Giovanni in Ranui, pokraj koje se ovaj put nažalost nismo imali vremena zaustavljati.
Ono što nam je ondje odmah upalo u oči, a što se jasno može primijetiti i po natpisima postavljenim uz mjesto, jest koliko je ovdje važno poštovati privatni život i mir lokalnih mještana. Oni s pravom mole posjetitelje da ovaj ugodni planinski mir ne narušavaju turističkim "nasrtajima", neprestanim zujanjem dronova i agresivnim traženjem savršenih pozicija za "instagramske fotografije" kojima se bezobzirno gazi i uništava njihov privatni posjed. Promatrajući taj skladan i tih suživot s prirodom, čovjek ne može ne pomisliti: možda bismo doista svi mi, kao vječni putnici, trebali naučiti ponešto od ovih mudrih planinskih ljudi?
