Spektakularna Seceda
Seceda: Ostvarenje dugogodišnjeg planinskog sna
O Secedi sam već jako dugo maštala i potajno priželjkivala onamo otići. Glavni mamac bile su mnogobrojne turističke objave s prepoznatljivim planinskim grebenom, gdje strmi i oštri tornjevi Fermede ponosno strše u nebo. Iza njih se prema sjeveru obrušava okomita, surova kamena provalija, dok se južnom padinom u potpunom kontrastu prostiru nepregledni, mekani zeleni pašnjaci. Po tim su obroncima skladno razmještene stare drvene štale te šarmantni planinarski domovi i skloništa koji nose trojezične nazive – Rifugio, Hütte ili Ütia – vjerno oslikavajući talijanski, njemački i ladinski identitet ovog kraja.
Iz živopisnog Ortiseija ravno među oblake
Već smo u jednom od naših ranijih posjeta Dolomitima ostali potpuno oduševljeni ovim nazubljenim vrhovima Parka prirode Puez-Odle, kada smo im prišli sa sjeverne strane iz pitome doline Val di Funes. Ovoga puta naša je početna točka bila u dolini Val Gardena, gdje smo se iz malog, živopisnog gradića Ortiseija žičarama popeli na samu Secedu, na 2519 metara nadmorske visine. Uspon je vodio najprije zatvorenom gondolom iznad pitomih livada i gustih šuma do međustanke Furnes, a potom smo presjeli u veliki skylift koji vas vozi uz samu visoku, okomitu liticu ravno do vrha.
Kamena krila
Staza koju smo odlučili propješačiti protezala se od samog grebena Secede prema slikovitom lokalitetu Pieralongia, odakle se spuštala prema domu Rifugio Firenze (koji u duhu trojezičnosti ponosno nosi i imena Regensburgerhütte i Ütia de Ncisles). Nakon toga put nas je vodio natrag pokraj gorskog jezerca Laghetto di montagna Iman do planinarskog doma Baita Troier Hütte, pa sve do konačnog povratka na polazište. Pieralongia je uistinu čudesno mjesto na kojemu se uzdižu dva golema monolita – dva kamena diva koja strše uvis punih 60 metara, a koji iz određenog kuta neodoljivo podsjećaju na par golemih, kamenih krila.
Sedam sati čiste uživancije i gorskih prijateljstava
Prema putokazima na kojima su udaljenosti prikazane vremenskim oznakama, činilo se da je za ovu kružnu stazu od Secede do doma Rifugio Firenze potrebno oko sat i pol hoda te još toliko drugom trasom natrag, što ukupno iznosi oko 9 kilometara.
No nama je, naravno, trebalo znatno više vremena. Neprestano smo se zaustavljali kako bismo upijali ove fascinantne i gotovo nestvarne pejzaže, a usput smo susretali krave, magarce i konje s kojima smo se pod svaku cijenu nastojali sprijateljiti. Izlet, dakako, nije mogao proći ni bez okrepe toplim domaćim specijalitetima u domu Rifugio Firenze – znali smo da nas nakon toga čeka ozbiljan uspon natrag, pa nam je ta proteinska bomba bila itekako potrebna.
Od našeg dolaska na vrh Secede oko devet sati ujutro, pa sve do povratka oko šesnaest sati poslijepodne, ispalo je da se naša planinska šetnja rastegnula na punih sedam sati. No to nam je vrijeme proletjelo u trenu, jer čovjek u ovome predivnom okruženju jednostavno poželi trajno ostati i stopiti se s ovim golemim alpskim pašnjacima.
Između masovnog turizma i iskrenog trenutka
Inače, u posljednje se vrijeme u lokalnim krugovima ozbiljno razmatra uvođenje mjera ograničavanja ulaska na određene lokacije na Secedi, pa čak i naplata fotografiranja. Zbog pretjerane popularizacije određenih pozicija (scenic spots) putem društvenih mreža, mnoštvo influencera hrli ovamo i doslovno čeka u dugim redovima kako bi se uslikali na točno određenoj točki. Ponekad to zna biti prilično iritantno jer se na njima uopće ne primjećuje da doista uživaju u tom čarobnom krajoliku; važna im je isključivo poza na fotografiji i njezina trenutna objava.
Meni su osobno daleko draže fotografije zabilježene spontano, u koraku i pokretu, koje ostaju kao iskrena i živa uspomena na proživljeni trenutak, a ne kao namješteno "umjetničko djelo". No, kako tko voli – neka izvoli. Vidjet ćemo hoće li se doista uvesti ta naplata koju naveliko najavljuju.
