Ponovno na Stazi kruha (Viel Dal Pan)
Povratak na Stazu kruha i pogled na kraljicu Marmoladu
U ovogodišnjem se programu, osim posve novih staza koje dotad još nismo bili prošli, ponovno našla i Staza kruha (Viel dal Pan). Njome smo prošetali prošle godine i ostavila je na nas snažan utisak – najprije zbog nevjerojatnih vidika na tirkizno jezero Fedaia i moćnu Marmoladu, koja je sa svoja 3343 metra nadmorske visine najviša planina u Dolomitima i jedno od rijetkih mjesta na kojima se još uvijek može vidjeti pravi ledenjak, a onda i zbog dramatičnog događaja s kojim smo se ubrzo nakon polaska suočili.
Dileme na pragu "Terase Dolomita"
Naime, zbog izrazito nezgodnog, gotovo vertikalnog nagiba planine kojom staza vijuga, prošli smo put svjedočili stravičnoj nesreći u kojoj je spašavan biciklist nakon što je u padu završio u dubokoj provaliji. Tada smo iskreno vjerovali da je spašen; doduše, prve povratne informacije govorile su da je još uvijek u komi, no mi smo se čvrsto nadali njegovu oporavku. Taj je događaj ipak ostavio gorak i turoban trag u mojoj glavi, pa sam ove godine dugo dvojila trebamo li se uopće ponovno uputiti tom istom stazom. Razmišljala sam hoćemo li je jednostavno zaobići, iskoristiti samo zadnju postaju Passo Pordoi i nastaviti žičarom ravno na Sass Pordoi – na tu spektakularnu dionicu na koju se prošle godine nismo nadovezali, a koja se s punim pravom i s razlogom naziva "Terasa Dolomita" (Terrazza delle Dolomiti).
Sunčano jutro i buđenje čiste životne radosti
Razlog moga oklijevanja bila je zapravo i nepovoljna vremenska prognoza kojom se naveliko najavljivala kiša. Pomisao na to kako bi tek pod pljuskom izgledao prolazak kroz tu vrtoglavu, blatnjavu i sklisku stazu ulijevala mi je strah. No, svanulo je predivno, sunčano jutro; sve su dileme u trenu nestale i mi smo se ponovno našli na istome mjestu. I nimalo nam nije bilo žao. Imali smo sjajno, veselo društvance i preostalo je samo krenuti, pažljivo gledati ispred sebe i uživati u krajoliku. Koliko god puta čovjek promatrao ove prizore, u njima uvijek ugleda nešto posve novo, neotkriveno i primamljivo – nešto što širom otvara one skrivene sfere mozga u kojima je pohranjena čista životna radost.
Tihi podsjetnik na surovost planinskih visina
Kada smo naposljetku prošli onaj dio staze na kojemu se prošle godine dogodila nesreća, sve su naše misli tiho odlutale uz nastradalog mladića. Da stvar bude još potresnija, točno pokraj puta ugledali smo skroman križ te uplakanu majku i oca. Jesu li to bili njegovi roditelji ili roditelji nekog drugog nesretnog planinara, nismo znali, no taj je prizor bio najsnažniji i najtiši podsjetnik na to kako je nevjerojatno malen korak od punog života do iznenadne smrti, koja nas u svakom trenutku može presresti u ovim surovim visinama.
Adrenalin na livadama Belvedere
Nakon kratkog odmora kod doma Rifugio Viel dal Pan, produžili smo do doma Rifugio Fredarola kako bismo se okrijepili finim ručkom u planinskoj kući Chalet Belvedere. Potom smo se popeli do samog vrha planinskog grebena Belvedere, odakle se sustavom žičara možete spustiti ravno u dolinu Val di Fassa, prema mjestima Alba i Canazei. Na tome se prostoru nalazi i čuvena Double-U biciklistička staza koja kroz prostrane livade Belvedere povezuje lokalitet Col dei Rossi s međustankom Pecol. Riječ je o brzoj, izrazito adrenalinskoj stazi s nagnutim zavojima, valovima, serpentinama i prirodnim preprekama, na kojoj ljubitelji tog ekstremnog sporta vrtoglavo, poput ptica, slijeću niz strmu padinu, da bi se potom žičarom ponovno vratili gore i iznova se sjurili u dubinu.
Legenda o mitskoj kneginji Doledi
Na samom rubu okomite kamene litice pogled nam je magnetski privukla predivna metalna skulptura koja prikazuje djevojku (La contesa di Doleda). Izrađena je toliko elegantno i prozračno da imate osjećaj kao da doslovno lebdi u zraku, dok joj duga kosa sjaji na suncu i divlje vijori na gorskom vjetru. Ona je ključna figura stare ladinske legende prema kojoj je jedna bogata kneginja, misteriozno nestavši tijekom davnih ratnih razaranja, pronašla svoje utočište na ovome brdu iznad Albe te na njemu podigla neosvojivu utvrdu.
Predaja kaže da bi se ona svake nedjelje spuštala s planine u raskošnoj kočiji koju su vukli bijeli konji, praćena nepreglednom procesijom svojih vjernih sljedbenika. Lokalni je svećenik toliko poštovao njezinu golemu omiljenost u narodu da bi svetu misu započinjao tek onoga trenutka kada bi kneginja sa svojom pratnjom ponosno ušla u crkvu. Do današnjih dana nisu pronađeni nikakvi arheološki tragovi tog mitskog dvorca-utvrde, no legenda je legenda i ona i dalje živi, duboko poštovana među ovim impozantnim planinama.
Evo nove fotografije sa ove staze:
