Umirući lav u Luzernu
Neočekivani i potresni susret sa Umirućim Lavom
U Luzern, to šarmantno mjesto na obali švicarskog jezera, stigla sam ne znajući gotovo ništa o njemu. Privukle su me tek razglednice na kojima je u prvom planu stajao neobičan, natkriveni drveni most preko rijeke Reuss, posred koje se ponosno uzdiže srednjovjekovni vodotoranj.
No, najsnažniji utisak na mene ostavio je jedan posve neočekivani trenutak. I dok sam susret s mostom već unaprijed iščekivala, trenutak kada smo pod pljuskom – koji se odjednom sručio na nas – s autobusnog kolodvora svratili u obližnji park, ostavio me skamenjenom. Stajala sam pred kamenom klisurom u čijoj je isklesanoj jazbini, dugoj deset i visokoj šest metara, u samoj živoj stijeni ležao smrtno ranjeni lav. Proboden kopljem, on i u samrtnom hropcu svojom šapom nježno pokriva štit s francuskim ljiljanom. Njegov tužni, umirući pogled bio je toliko uvjerljiv i potresan da sam jednostavno pustila suze da se pomiješaju s kišom na mojim obrazima, kako bih lakše prebrodila taj silni faktor iznenađenja.
Odanost Švicarske garde
Ovoj snažnoj emotivnoj reakciji nesumnjivo je doprinijela i tragična povijesna priča koju ovaj prizor prikazuje. Natpis Helvetiorum Fidei ac Virtuti – "Odanosti i hrabrosti Švicaraca" – posvećen je pripadnicima Švicarske garde koji su bili u službi osiguranja na francuskom dvoru. Oni su herojski stradali tijekom Francuske revolucije dok su nesebično štitili kralja Luja XVI. Tijekom silovitog napada na palaču Tuileries u Parizu, 10. kolovoza 1792. godine, revolucionari su ih potpuno nadjačali. Brojni su gardisti tada brutalno pobijeni i masakrirani na licu mjesta, dok su preostali preminuli u tamnicama od zadobivenih rana ili su pak giljotirani tijekom rujanskih masakra koji su uslijedili.
Inače, Helvecija je nacionalna personifikacija Švicarske. Helvećani (Helvetii) bili su staro keltsko pleme nastanjeno na švicarskoj visoravni, a njihov se etnički naziv povijesno tumači kao "bogat zemljom". Rimljani su ih romanizirali do 2. stoljeća, dok su ih u 5. i 6. stoljeću dodatno germanizirali Alemani i Burgundi, što sve zajedno tvori kompleksni identitet današnjih Švicaraca. Prepoznavanje Švicaraca kao Helvećana najčešće se pojavljuje upravo u domoljubnoj umjetnosti u kontekstu izgradnje nacionalne povijesti.
Neki će na ovu znamenitost Luzerna (Löwendenkmal) gledati kao na komemoraciju, drugima će to biti samo povijesni spomenik jednoga prohujalog vremena, a trećima vrhunsko umjetničko djelo, no sigurno je da nikoga ne ostavlja ravnodušnim.
Svako povijesno razdoblje ima barem dvije strane. Tako se i ono što je započelo s plemenitim ciljem ukidanja feudalizma te uvođenja "slobode, jednakosti i bratstva" odjednom pretvorilo u krvavu Vladavinu terora, u kojoj su se giljotirali svi neistomišljenici i oni koji nisu glasovali za pogubljenje kralja. Zanimljivo je kako se u tome suludom vremenu i sam pokretač te odmazde vrlo brzo našao na istoj toj giljotini, završivši život bez glave.
Temelji Švicarske Konfederacije
Luzern se počeo formirati oko benediktinskog samostana svetog Leodegara oko 750. godine, u vrijeme kada nakon raspada Rimskoga Carstva u ovo područje prodiru germanska plemena Alemana. Habsburgovci kupuju samostan u 13. stoljeću, oko kojeg se ubrzo razvija mali gradić – strateški iznimno važno trgovačko mjesto na slavnoj ruti Gotthard. Nezadovoljni sve većim habsburškim utjecajem i nametima, stanovnici Luzerna se u 14. stoljeću udružuju s kantonima Uri, Schwyz i Unterwalden te formiraju "Vječnu" Švicarsku Konfederaciju. Zato se s pravom može reći da su upravo ovdje postavljeni stvarni temelji današnje Švicarske i njezina jedinstvenog društvenog uređenja.
Međutim, tijekom reformacije Konfederacija se vjerski razdvojila; većina velikih gradova prihvatila je protestantizam, dok je Luzern ostao čvrsto katolički. U grad tada, uz snažnu potporu kardinala Karla Boromejskog, milanskog nadbiskupa, stižu isusovci. Tako u 17. stoljeću niče veličanstvena Isusovačka crkva, koja drži titulu prve velike barokne sakralne građevine u Švicarskoj sjeverno od Alpa.
Zablude o jezerskom ušću
Ovo jezero, vrlo neobičnog i vijugavog oblika, neodoljivo podsjeća na veličanstvene nordijske fjordove. Umjesto ranijeg naziva Luzernsee, danas nosi ime Vierwaldstättersee, što u doslovnom prijevodu znači "Jezero četiriju šumovitih područja", odnosno četiriju utemeljiteljskih kantona Švicarske (na francuskom Lac des Quatre-Cantons, na talijanskom Lago dei Quattro Cantoni).
Rijeka Reuss, naime, izvire u planinskom lancu Gotthard, s kojeg se spušta u oštrom nagibu i ulijeva u jezero u kantonu Uri. Iako u to isto jezero utječe još nekoliko manjih rječica, jedino Reuss nastavlja teći kroz njega, da bi se tek u Luzernu ponovno izlila u svoje korito i nastavila samostalan put sve do utoka u rijeku Aare kod mjesta Brugg. Tamo joj se pridružuje i rijeka Limmat iz Züricha, pa se obje prepuštaju moćnoj Aare koja ih nosi sve do Rajne, s kojom naposljetku utječu u daleko Sjeverno more.
Drveni čuvari povijesti
Preko rijeke se snažno ističe Kapellbrücke ili Kapelični most, nazvan po obližnjoj kapeli svetog Petra. Sagrađen je 1365. godine kao dio luzernskih obrambenih utvrda, osiguravajući grad od napada s jezera. Danas je to najstariji natkriveni drveni rešetkasti most na svijetu. Dio tog povijesnog kompleksa je i osmerokutni Vodotoranj, sagrađen tridesetak godina prije samog mosta, koji je kroz stoljeća služio kao zatvor, općinski arhiv i lokalna riznica. Jedinstveno obilježje ovog mosta jesu oslikani unutarnji trokutasti okviri koji prikazuju ključne događaje iz povijesti Luzerna. Te su slike nastale tijekom protureformacije u 17. stoljeću i imale su snažnu ulogu u promicanju rimokatolicizma. Danas je to glavna turistička atrakcija grada, brižno obnovljena nakon velikog požara iz 1993. godine. Prije te tragedije od originalnih 158 slika postojalo ih je 147, no restauratori su od pronađenih ostataka uspjeli u potpunosti spasiti tek njih 30.
Malo dalje niz rijeku, blizu Mühlenplatza (koji nosi naziv po mlinovima koji su nekada ovdje radili), smjestio se još jedan drveni natkriveni most – Spreuerbrücke. Sagrađen u cik-cak liniji, ovaj iznimno atraktivan most na svojim trokutastim okvirima skriva mračne prizore iz razdoblja kuge. Ime je dobio po pljevi (Spreu), koja je nastajala u procesu mljevenja žita u obližnjim mlinovima, a koju je bilo dopušteno bacati niz rijeku jedino s ovog mosta jer je bio najudaljeniji od središta grada. Nekada je postojao i treći takav sličan most, Hofbrücke, no on je nažalost srušen u 19. stoljeću. Posebno su mi bile zanimljive i povijesne igličaste brane, koje i danas uspješno služe za regulaciju razine vode i sprječavanje izlijevanja jezera.
Rujanski snijeg na mitskom Pilatusu
Šetnja Luzernom uistinu se čini kao putovanje kroz srednji vijek jer su u staroj jezgri savršeno sačuvane bogato uređene i oslikane fasade povijesnih kuća, rascvjetane i okićene cvijećem.
Kada su se u poslijepodnevnim satima konačno razišli teški oblaci, osunčani je grad uistinu zablistao u svom punom sjaju. U daljini se pred nama odjednom "ukazao Pilat". Naime, obližnja mitska planina Pilatus – za koju legenda kaže da je dobila ime po Ponciju Pilatu jer je ondje pronašao svoje posljednje počivalište – upravo se te večeri zabijelila svježim, rujanskim snijegom. Budući da se iz samog Luzerna do vrha Pilatusa može stići spektakularnom žičarom, dogovorili smo se da nam taj uspon bude izazov za naš budući dolazak u ovo čarobno mjesto. A do tada, kako bismo s vremena na vrijeme mogli osvježiti ovo živo sjećanje, u pomoć će nam rado priskočiti ove fotografije.
