Moja Milanska Skala

Milano: Povratak u europski megalopolis

Zahvalna sam na prilici koja mi se pružila da ponovno posjetim Milano – ovaj europski megalopolis, gospodarsku prijestolnicu i najbogatiji grad Italije. Prvi sam put ovdje boravila 2018. godine i tada sam ostavila jedan nedovršeni cilj: uspon na milansku katedralu, poznati , koji dominira središtem grada i neizbježno krasi gotovo svaku razglednicu.

Odmah pokraj katedrale smjestila se impresivna , sa svojom prepoznatljivom stakleno-željeznom kupolom i raskošnim mramornim podovima. To je jedan od najvećih i najstarijih svjetskih trgovačkih centara s glamuroznim trgovinama kojima reklama doista ne treba.

Turisti ovdje rado prihvaćaju rituale za koje se vjeruje da donose sreću ili osiguravaju povratak. Taj se ritual izvodi okretanjem na peti na dijelu podnog mozaika koji prikazuje bika. Ja sam sebi očito osigurala povratak kada sam to učinila 2018. godine. 🙂

Doduše, kada je uslijedila ona teška 2020. godina, sa žalošću sam na televizijskim ekranima gledala prosvjede i sukobe građana s karabinjerima na trgu . Pomislila sam tada da je s mojim snovima i novim prilikama u Milanu gotovo. Dok su Talijani, zatvoreni u svojim stanovima, s prozora i balkona pjevali "O mia bella Madonnina" i "O sole mio", ja sam kod svoje kuće, sa suzama u očima, pjevala "Tornerò". Za svaki slučaj, sada sam opet izigravala praznovjernog turista i ponovno se vrtjela na peti. 🙃

Na krovu Duoma

I evo me napokon – penjem se na krov Duoma! Ulaznice smo kupili online kako bismo izbjegli čekanje u redu. Uspon smo skratili liftom, dok smo se za spuštanje koristili stubama koje vode u samu unutrašnjost katedrale. Osjećaj na vrhu je predivan; ne može se opisati riječima, a ni fotografije ga ne mogu u potpunosti dočarati. One će ostati tek kao podsjetnik na trenutak koji otvara srce i puni dušu. Sada već znam zastati i uživati u trenutku, jednostavno sjedeći i upijajući atmosferu.

Ne treba nas čuditi što su velike građevine, poput ovog mramorno-bijelog zdanja, uglavnom nastajale kako bi vladari pokazali svoju moć. No, i mi, "mali ljudi", danas ugrađujemo sebe u te velike znamenitosti fotografirajući se ispred njih, iza njih, s lijeve i desne strane... Želimo se prikazati značajnima samo zato što stojimo pokraj nečeg velikog, pa se guramo u toj gunguli ne bi li došli do izražaja.

Od keltskog Medhelanoma do Dioklecijanove tetrarhije

Milano je nastao pod imenom Medhelanom (što znači "sredina ravnice") još 590. godine prije Krista, a utemeljilo ga je keltsko pleme. Padom pod rimsku vlast 222. godine prije Krista grad dobiva ime . Ulogu velikog političkog središta stječe kada postaje jedna od prijestolnica .

Za to je zaslužan , koji je dobrovoljno podijelio vlast sa svojim prijateljem Maksimijanom. Obojica su nosila titulu augusta. Dioklecijan, rodom iz Salone, ostao je u Nikomediji kontrolirajući istočni dio, dok je Maksimijanu, rodom iz Srijema, prepustio Milano i kontrolu nad zapadnim dijelom carstva. Obojica su potjecala iz skromnih obitelji, a vojne su vještine stekli u vojsci cara Aurelijana. Postali su autoritarni vladari i žestoki progonitelji kršćana.

Dioklecijan je za svog pomoćnika i cezara postavio zeta Galerija, a Maksimijan svojeg zeta Konstancija Klora, s ciljem bolje kontrole prostranog carstva. S vlasti su se dobrovoljno povukli 305. godine. Ovaj način upravljanja zapravo je bio klica za kasniju stvarnu podjelu 395. godine na Istočno Rimsko Carstvo (Bizant), koje je trajalo sve do turskog osvajanja 1453. godine, i Zapadno Rimsko Carstvo, koje se raspalo samo 81 godinu nakon razdvajanja, 476. godine.

Konstancije Klor morao je zbog titule cezara napustiti svoju ženu Helenu, običnu pučanku, i oženiti Maksimijanovu kćer Teodoru. No, u životu se kolo sreće okreće. Njegov ostavljeni sin Konstantin ipak je došao na vlast kao car. Upravo je on povijesno poznati koji je donošenjem Milanskog edikta 313. godine uveo vjersku toleranciju, prekinuo progon kršćana i utro put kršćanstvu kao dominantnoj religiji. Njegova majka Helena, koja je prema predaji pronašla križ na kojem je razapet Isus, proglašena je svetom te je i kod nas poznata kao Jelena Križarica.

Stoljeća gradnje pod okriljem Madonnine

Nakon uvođenja slobode vjere, na mjestu današnje katedrale dovršena je 355. godine prva katedrala posvećena Svetoj Tekli. Kada je požar oštetio nju i susjednu baziliku Santa Maria Maggiore, obje su 1075. godine obnovljene pod zajedničkim imenom Duomo.

Gradnja današnje katedrale započinje 1386. godine, dolaskom na vlast Giana Galeazza Viscontija. započela je iznimno ambiciozan projekt zahvaljujući visokim donacijama. Za osnovnu konstrukciju korištena je lombardijska opeka, a za oblaganje mramor iz kamenoloma pokraj jezera Lago Maggiore. U tu su svrhu prokopani kanali za prijevoz teških tereta. Danas je taj kvart, poznat po kanalima (), iznimno popularno mjesto za izlaske s brojnim restoranima i trgovinama.

Do smrti Giana Galeazza Viscontija 1402. godine dovršena je tek polovica katedrale, a radovi su zastali zbog nedostatka novca. Godine 1447., nakon smrti posljednjeg muškog člana obitelji Visconti, proglašena je kratkotrajna Zlatna Ambrozijska Republika. Ustrojena po uzoru na Mletačku Republiku, trebala je donijeti prosperitet kakav je imala Venecija. Ipak, trajala je samo tri godine, nakon čega vlast preuzimaju vojvode iz obitelji Sforza. Gradnja se nastavlja, a na uređenju interijera i utvrde Castello Sforzesco biva angažiran i sam .

Izvorni gotički stil katedrale s vremenom se prožima s renesansnim elementima kako bi se naglasila njezina rimsko-talijanska priroda, potaknuta zaključcima Tridentskog sabora i protureformacijom. Novu je crkvu u 16. stoljeću posvetio nadbiskup Carlo Borromeo, koji se danas slavi kao sveti Karlo Boromejski zbog zasluga u reformaciji i nesebične pomoći stanovništvu u vrijeme kuge.

Gradnja se protegnula kroz stoljeća. Glavno obilježje katedrale – Madonnin toranj s pozlaćenim kipom na visini od 108,5 metara – postavljen je u 18. stoljeću. Dugo vremena niti jedna zgrada u Milanu nije smjela biti viša od Madonnine. Kasnije su se graditelji dosjetili da na vrhove najviših nebodera postave repliku njezina kipa, pa je njihova Mala Gospa i dalje na najvišoj točki u gradu, trenutno na 209 metara visine.

Koliko su Milanezi vezani uz svoju zaštitnicu govori i činjenica da se muškarcima ovdje često dodaje srednje ime Maria. Također, tradicionalnu pjesmu "O mia bèla Madunina" na milanskom dijalektu pjevaju i navijači AC Milana i Intera tijekom slavnog gradskog derbija (Derby della Madonnina).

U 19. stoljeću Napoleon Bonaparte preuzima zasluge za konačno dovršenje katedrale. Mramorno pročelje s brojnim ukrasima, krov ukrašen šumom tornjeva i kipova (od kojih jedan prikazuje i samog Napoleona) te raskošni vitraji savršeno su poslužili za njegovo krunjenje za kralja Italije. Iako se na katedrali i danas stalno nešto obnavlja, službenim danom završetka višestoljetne gradnje smatra se 6. siječnja 1965. godine, kada je otvoren njezin posljednji portal.

Pogled prema budućnosti

Milano će prvi put biti domaćin Zimskih olimpijskih i paraolimpijskih igara 2026. godine, zajedno s Cortinom d'Ampezzo, pa se na sve strane gradi i uređuje. Osim na katedrali, skele su se mogle vidjeti i na drugim znamenitostima, uključujući svjetski poznatu opernu kuću Teatro alla Scala. Njezino smo pročelje imale priliku vidjeti 2018. godine, no ovaj je put u potpunosti bila skrivena iza građevinskih paravana.

O Milanu se ne može reći sve na jednoj stranici, a niti mi je to namjera, već će mi ovaj zapis poslužiti za osvježavanje sjećanja na jedan lijepo provedeni dan, ispunjen laganim povjetarcem koji ulicama prenosi mirise parfema besprijekorno dotjeranih žena i muškaraca.

A meni će dovoljno zadovoljstvo biti ta moja jedna, kako sam je ja nazvala, milanska skala.