Luksuzna Cortina doline Ampezzo
Cortina – Amore mio
Cortina d'Ampezzo se s pravom smatra jednim od najekskluzivnijih zimskih i ljetnih odmarališta u Europi. Nakon moja tri posjeta ovoj destinaciji i nekoliko usputnih prolazaka kroz njezinu dolinu, moram priznati da je još uvijek smatram uistinu posebnom. Osjećam neku čudesnu toplinu oko srca čim se Cortina spomene, što očito mora značiti ljubav. I dok joj se drugi dive kao "Biseru Dolomita", ja joj radije tepam: Cortina – Amore mio!
Zavjesa doline Ampezzo
Svoje prepoznatljivo ime Cortina d'Ampezzo nosi tek stotinjak godina. Naime, sve do kraja Prvog svjetskog rata bila je poznata samo kao Ampezzo (od latinske riječi Amplitum, što znači široki prostor). Sadašnje je ime dobila 1923. godine, preuzevši naziv najvećeg od šest manjih naselja u dolini: Alverà, Azon, Cadin, Chiave, Cortina i Zuel. U doslovnom prijevodu njezino ime znači "Zavjesa doline Ampezzo" i zapravo joj savršeno pristaje. Ona je doista lepršava poput zavjese postavljene unutar veličanstvenog okvira od fascinantnih dolomitskih vrhunaca, smještena uz planinsku rijeku Boite.
Od plemena Veneto do habsburške raskoši
Prisutnost ljudskog života na ovome području datira još iz 6000. godine prije Krista. Unatoč tragovima plemena Veneto iz 5. stoljeća pr. Kr. te Rimljana iz 1. stoljeća pr. Kr., trajnijeg naselja nema sve do 12. stoljeća, kada se mjesto službeno pojavljuje pod imenom Ampezzo i postaje dio Akvilejskog patrijarhata.
Tijekom tog razdoblja nastao je čuveni statut Regole d'Ampezzo, koji je za ono doba bio nevjerojatno napredan: propisivao je potpunu jednakost svih ljudi pred zakonom, jamčio jednaka prava muškaraca i žena te uopće nije priznavao plemićke titule među svojim građanima.
Taj su moderni ustav kasnije potvrđivali i svi idući vladari – Mletačka Republika u 15. stoljeću te Habsburška Monarhija u 16. stoljeću. Zahvaljujući tome, Ampezzo je, osim zavidne autonomije, uživao i golemo bogatstvo.
Kratkotrajno Napoleonovo osvajanje i pripajanje Republici Veneciji brzo je prošlo, a ponovno vraćanje pod austrijsku vlast u 19. stoljeću pokrenulo je snažan razvoj turizma i omogućilo podizanje brojnih impozantnih građevina. Tada se uz crkvu Svetog Filipa i Jakova ponovno podiže veličanstveni zvonik od dolomitskog kamena, koji je i danas prepoznatljiv simbol mjesta. Njegovih šest zvona sačuvano je od rastapanja za naoružanje u Prvom svjetskom ratu, i to osobnom zaslugom cara Karla Habsburškog koji je ostao potpuno zadivljen njihovom ljepotom i zvonjavom.
Talijanizacija Cortine
Tek kada nakon Prvog svjetskog rata službeno postaje dio Kraljevine Italije, Ampezzo dobiva ime Cortina d'Ampezzo. Međutim, jačanjem fašizma grad gubi dio svog povijesnog identiteta. Iako je fašistička elita odabirala upravo Cortinu za svoje godišnje odmore – što je donijelo priljev kapitala i izgradnju prvih skijaških staza i žičara – politika prisilne talijanizacije nanijela im je težak udarac. Zabranjeno je korištenje njihova autohtonog ladinskog jezika, a povijesne su ulice preimenovane u "domoljubnija" imena, poput glavne šetnice Corso Italia. Dugostoljetna autonomija bila je grubo ukinuta. Drugi svjetski rat kasnije je dodatno usporio razvoj doline, no grad je barem nekim čudom sačuvan od bombardiranja jer je bio pretvoren u golemu grad-bolnicu. Nakon rata Cortina trajno pripada Italiji, pokrajini Belluno i regiji Veneto.
Nostalgija i ladinski prkos
Zanimljivo je da Cortina i danas s dubokom nostalgijom gleda na svoja stara vremena pod austrijskom krunom. U gradu se na svakom koraku može primijetiti otvoreno veličanje habsburških vladara, a na lokalnim gradskim priredbama i danas se obvezno svira čuveni "Radetzky-marš" Johanna Straussa. Ta vojna koračnica posvećena austrijskom feldmaršalu Josefu Radetzkome slavi austrijsko gušenje talijanskih revolucionarnih ustanaka iz 1848. godine, no ovdje se doživljava kao dio vlastite povijesti. Čak je donedavno na glavnom trgu ponosno stajao spomenik caru Maksimilijanu I., postavljen u znak sjećanja na 1511. godinu i ujedinjenje s Tirolom.
Svoju iskrenu želju da i danas pripadaju Južnom Tirolu stanovnici su jasno izrazili na povijesnom referendumu 2007. godine, kada su izglasali odcjepljenje od Veneta i pripajanje regiji Trentino-Alto Adige / Južni Tirol. Motiv su bile duboke kulturne i jezične veze sa zajednicom koja također govori ladinski. Iako taj referendum zakonski nije izvršan jer konačnu odluku mora donijeti talijanski parlament uz suglasnost obiju regija, on je pokrenuo važne promjene. U skladu s propisima o zaštiti manjina, lokalne vlasti od tada ravnopravno koriste ladinski jezik na uličnim natpisima i putokazima. Kao simbol prkosa i privrženosti baštini, većina stanovnika uz talijanski tečno govori ampezzano – lokalnu verziju ladinskog, koji je danas službeno priznat kao samostalan jezik, a ne samo kao dijalekt.
Dotjerivanje za ZOI
Zimske olimpijske igre koje su se ovdje trebale održati 1944. godine, zbog rata su pomaknute na 1956. godinu. Kako su to bile prve igre u povijesti koje su se prenosile uživo na televiziji, Cortina je preko noći stekla svjetsku slavu, što je turizmu dalo neviđen zamah i donijelo pravi gospodarski procvat. Cortina će ponovno biti domaćin Zimskih olimpijskih igara 2026. godine, ovoga puta zajedno s Milanom, koji su dobili prednost pred glavnim pretendentom Stockholmom. Zbog te važne sportske manifestacije grad prolazi fazu velikog estetskog dotjerivanja, pri čemu se neke građevine obnavljaju iz temelja, dok se na drugima obavljaju rekonstrukcije pa su trenutno pod skelama.
U Cortinu se planiram stalno vraćati. Ovo mjesto me ne privlači samo zbog fascinantne prirode koja ga okružuje, već i zbog svoje nevjerojatne samouvjerenosti. Cortina je duboko svjesna svoje povijesne i kulturne vrijednosti i ljubomorno čuva svoj jedinstveni identitet koji se ne da slomiti.
Corso Italia
