Kišni Belluno
Na litici iznad ušća rijeke Torrente Ardo u rijeku Piave, uzdiže se mali gradić Belluno, kojeg venecijanske Predalpe odvajaju od venecijanske nizine. Ujedno je i glavni grad pokrajine Belluno u regiji Veneto i važno mjesto u Istočnim Dolomitima i Nacionalnom parku Dolomiti Bellunesi.
Ali tog dana kad smo mi posjetili Belluno, kiša nam nije dopustila uživati u pogledima na beluneške dolomite, jer sa na njih spustila magla i skrila ih od naših znatiželjnih pogleda.
Što je - tu je, lijep doživljaj može biti i po kiši, pa se nismo htjeli dati oneraspoložiti zbog toga.
Svoje ime Belluno je dobio po keltskoj riječi "belo-dunum" što znači "sjajno brdo", a bilo je nastanjeno uglavnom venetskim i keltskim stanovništvom, prije širenja Rimljana prema sjeveru oko 200. godine prije Krista. Pod Rimskom Republikom postaje dijelom Regio X Venetia et Histria, a u 15. stoljeću predaje se Republici Veneciji (Mletačkoj Rebublici), do njenog pada krajem 18. stoljeća postaje austrijski posjed, te u 19. stoljeću dio Kraljevine Italije.
Pjaca koja izgleda kao široka avenija, je trg omeđen elipsastim lukom zgrada najznačajnih obitelji Belluna. U prošlosti je bio tržnica gdje su se odvijali sajmovi i priredbe još od antičkog vremena kao Campo di Marte, a naziv Piazza dei Martiri, dobila je u II svjetskom ratu. Naime, Belluno je pripojen Trećem Reichu, iz kojeg vremena ostaje zapamćen hrabri potez kapucina Girolama Bortignon, koji se energično zauzeo za iskazivanje posljednje počasti četvorici partizana, obješenim o rasvjetne stupove na trgu, koji se nakon toga naziva Piazza dei Martiri - trg mučenika. Na južnoj strani trga su bile gradske zidine, koje su tu stajale sve do 18. stoljeća, kada su srušene radi izgradnje kuća.
Na ostacima gradskih zidina tu su još uvijek gradska vrata, Porta Dojona, koja su dobila ime po obližnjoj kuli s kojom su bila povezana, a po srednjovjekovnom obliku engleske riječi "dungeon" - tamnica, te posred trga Porta Dante, otvorena na kraju austrijske vladavine, kao patriotski simbol kulturnog jedinstva Italije, još su se zvala "mala vrata". Osim ovih, tu su još južna vrata, iznad rijeke Piave - Porta Rugo.
Zaštitnik Belluna još od 6. stoljeća je Sveti Martin, odlukom tadašnjeg biskupa Felice, koji je ozdravio pomazavši se uljem u hramu ovog sveca u Ravenni.
Zanimljiva je priča o Svetom Martinu, koji je rođen na području Mađarske u 4. stoljeću, tada pod rimskom vlašću, dobivši ime po bogu rata. Otac, tribun u rimskoj vojsci, već je izborom imena (Martino - picolo Marte - mali Mars), planirao za sina vojnu karijeru. Preselivši se u Paviu, Martino je primljen među katekumene, ali pod pritiskom oca stupa u vojsku, u carevu gardu. Nakon događaja u kojem se suborci rugaju Martinu, zbog izgleda njegovog ogrtača, kojeg je razrezao i dio podijelio prosjaku na vratima grada Amiensa, i Kristove objave u Martinovom snu: "Gol bijah i odjenuste me" "Evo, Martin, još uvijek katekumen, ogrnuo me ovim ogrtačem", Martin od vojnika postaje bogotražitelj. Prima krštenje, zatim postaje egzorcist, koji obraća mnoge pogane, pa i svoju majku te se povlači u pustinjački samostan. Kad je crkva u Toursu ostala bez biskupa, narod je želio Martina, izvukli su ga iz samostana pod izlikom da je potrebna njegova pomoć bolesnoj ženi, ali je proglašen biskupom, na iznenađenje prisutnim biskupima, koji su smatrali da mu je prošlost kompromitirana vojnim životom. Martin je protiv svoje volje postao biskupom, a u duši je ostao redovnik, pa je nastavio i svoj misionarski život, vršio egzorcizme, liječio bolesne i zauzimao se protiv idolopoklonstva, postaje poznat kao "apostol sela". Umire u 81. godini života, nakon 26 godina biskupovanja, i to je jedini svetac koji nije umro mučeničkom smrću, a čije je posljednje čudo bilo donošenje mira u Crkvu, razdijeljenu nesuglasicama klera. Dan njegova svečanog pokopa 11.11, slavi se kao Martinje, a mnoga mjesta za svoje ime i svog zaštitnika birali ovog sveca.
Duomo di Belluno, katedrala Svetog Martina, izdiže se veličanstvena na ovoj "sjajnoj stijeni" Belluna, a unutrašnjost je prozračna i elegantna, podijeljena u tri lađe s visokim, vitkim gotičkim lukovima, brojnim alegorijskim slikama, i finim mramornim oltarima. Papa Ivan Pavao II ju je podigao na dostojanstvo male bazilike 1980. godine.
Pored katedrale na Piazzi Duomo je renesansna palača mletačkih knezova, Palazzo dei Rettori, sa tornjem sa satom. Pročelje podupire trijem stupova s okruglim lukovima i ukrašenim kapitelima, a na pročelju su grbovi i isklesani spomen svim venecijanskim rektorima koji su upravljali Bellunom. Danas je to gradska vijećnica i lijepo je bilo vidjeti da kiša nimalo nije smetala mladencima koji su tu vjerojatno došli sklopiti brak, bez pratnje i svatova, sami sa svojom ljubavlju.
