Samozatajni Bern
Savezni grad, a ne glavni grad
Kada govorimo o Bernu, najčešće ga percipiramo kao glavni grad Švicarske, usput razmišljajući kako ta uloga nije pripala moćnom Zürichu ili kozmopolitskoj Ženevi. No, Bern zapravo službeno uopće nije glavni grad, već nosi titulu "saveznog grada" (Bundesstadt). On je političko središte i sjedište vlade, a za tu je ulogu izabran 1848. godine, kada je Švicarska iz konfederacije – odnosno labavog saveza suverenih kantona – preoblikovana u saveznu državu.
Ako je i postao političko središte povijesnim kompromisom, Bern je s druge strane ispao iznimno šarmantno mjesto. Sa svojim jedinstvenim krajolikom i savršeno očuvanom srednjovjekovnom arhitekturom, ovaj grad s potpunim pravom uživa status zaštićene UNESCO-ve svjetske kulturne baštine.
Filozofija dalmatinske opuštenosti
Ono što me se u Bernu posebno dojmilo jest njihova opuštena životna filozofija: "Uspori, opusti se i uživaj!". Za to stanari Berna imaju i svoj poseban izraz – schoggele, koji simpatično vuče korijen iz švicarske riječi za čokoladu (schoggi). Šetajući, uvjeravala sam sebe da ta njihova ležernost ima neku tajnu poveznicu s mojim dalmatinskim mentalitetom. Naime, na rijeci Aare uočila sam most koji nosi naziv Dalmazibrücke, kao i šetnicu Dalmaziquai. Iako nigdje nisam uspjela pronaći službeni povijesni podatak zašto te lokacije imenom tako snažno podsjećaju na Dalmaciju, u toj se četvrti doista provode razne rekreativne i opuštajuće aktivnosti na otvorenom, nalik na pravi mediteranski stil života.
Život s rijekom: Poslovni ljudi u valovima rijeke
Najfascinantniji i potpuno jedinstven prizor svakako je floating – plutanje na rijeci Aare, čime mještani privlače poglede brojnih znatiželjnika. Promatrajući ih, shvatili smo da nikako ne bismo smjeli olako pomisliti kako im se u tome možemo tek tako pridružiti. Ti su ljudi doslovno srasli s rijekom; oni do u detalje poznaju sve njezine hirovite virove i skrivene zamke, pa u njihovoj izvedbi to izgleda jednostavno, iako za neiskusne plivače zna biti iznimno opasno. To nizvodno plutanje kod njih je toliko uobičajeno da na određenim, točno označenim mjestima mještani skaču u brzu rijeku noseći u nepromočivim ruksacima svoja poslovna odijela. Tamo gdje ih struja naposljetku izbaci, jednostavno se presvuku i produže na posao – ili obrnuto, s posla plivajući putuju kući, maksimalno koristeći blagodati riječne struje.
Rijeka Aare, prolazeći pokraj Berna, obujmljuje ga u pravilnom polukrugu, urezujući duboki klanac oko uzdignutog brežuljka na kojemu počiva stari grad. Zbog takva reljefa povijesna jezgra izgleda poput utvrđenog poluotoka sa strmim, neosvojivim obalama. Inače, Aare je najduža rijeka koja u cijelome svom toku od oko 295 kilometara teče isključivo unutar granica Švicarske, a ujedno je i najveći pritok velike Rajne.
Od lovačke legende do parka s medvjedima
Srednjovjekovni grad na ovom brežuljku-poluotoku osnovala je u 12. stoljeću plemićka obitelj Zähringen. Prema legendi, ime mu je dao sam utemeljitelj, vojvoda Berthold V. od Zähringena, koji se prije lova zavjetovao da će grad nazvati po prvoj životinji koju ondje sretne i ustreli. Sudbina je htjela da to bude medvjed (Bär), pa je on tako trajno ucrtan kao simbol na grb i pečat grada. Na istočnom ulazu u grad i danas će vas dočekati pravi, živi medvjedi. Tamo se nalazi Bärengraben (Medvjeđa jama), jedna od glavnih turističkih atrakcija. Taj povijesni ograđeni prostor uz samu rijeku danas je moderno proširen u prostrani BärenPark, u kojemu medvjedi žive u znatno humanijim uvjetima, a brežuljkasti teren nudi im prirodne špilje i veliko medvjeđe kupalište u samoj rijeci.
Povijesni tornjevi i političko srce grada
Granice onog prvog, najstarijeg grada i danas su jasno vidljive. Na nekadašnjim zapadnim vratima snažno se ističe Zytglogge – veličanstveni toranj sa strmim bakrenim krovom i astronomskim satom. Ispred njega se redovito okupljaju skupine turista kako bi promatrale okretanje figura i slušale melodiju koja označava puni sat. Još zapadnije, na vratima kasnijeg, proširenog grada, uzdiže se sličan toranj s nešto manjim satom – Käfigturm. On je najprije služio kao obrambena kula, potom kao zatvor, dok je danas pretvoren u informacijski centar i izložbeni prostor. Upravo iza tih drugih gradskih vrata u 16. se stoljeću nalazila prva medvjeđa jama, a kada je ona premještena istočnije, na zatrpanom obrambenom jarku nastao je trg koji i danas nosi ime Bärenplatz.
Nedaleko odatle smješteno je i impresivno zdanje Savezne palače (Bundeshaus), sjedišta parlamenta otvorenog početkom 20. stoljeća. S njezina prostranog platoa Bundesterrasse pruža se prekrasan pogled na krovove grada, tirkiznu rijeku i moćne Alpe u daljini.
Pogled s najvišeg tornja u Švicarskoj
Jednako veličanstven panoramski vidikovac nudi i park Münsterplattform smješten tik uz katedralu, no pravi nas je izazov dočekao kada smo ugledali toranj Katedrale svetog Vincenta (Berner Münster). Riječ je o najvišoj crkvenoj građevini u Švicarskoj – impresivnoj kasnogotičkoj trobrodnoj katedrali čiji se toranj uzdiže punih 100 metara u visinu. Takva se prilika ne propušta, pa iako je trebalo svladati čak 344 uska kamena stepenica do vrha, nagrada je bila neprocjenjiva: veličanstven, čist pogled na cijelu regiju iz ptičje perspektive.
Šetnja pod arkadama
Šetnja ulicama Berna nevjerojatno je ugodna zahvaljujući čuvenim arkadama, koje lokalno stanovništvo naziva Lauben. Sa svojih šest kilometara duljine, one čine najdužu natkrivenu trgovačku šetnicu u Europi. Savršeno štite od svih vremenskih nepogoda, bilo da se u jesen trebate skloniti od kiše, bilo usred ljetne žege pobjeći od jakog sunca. Među tim skladno ukomponiranim, ukrašenim i živopisno oslikanim kućama lako je primijetiti i zgradu u kojoj je živio Albert Einstein, jedan od najvećih svjetskih fizičara, dok je u svojim ranim dvadesetima radio kao ispitivač u Švicarskom patentnom uredu.
Priče s gradskih fontana
Ulice i trgove krase i brojne atraktivne povijesne fontane. Svaka od njih nosi duboko značenje i priču vezanu uz grad, a ono što nas je oduševilo jest da je na baš svakom koraku voda pitka, osvježavajuća i čista, izravno s planinskih izvora. Na jednoj od fontana na trgu ispred same katedrale prikazan je Mojsije koji drži ploče sa zapovijedima i vrlo izričito prstom pokazuje na Drugu zapovijed. Ona u izvornom biblijskom tekstu glasi:
“Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca – onih koji me mrze – na djeci do trećeg i četvrtog koljena, a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovijedi.” (Izlazak 20:4-6).
Budući da je Bern povijesno prihvatio protestantsku reformaciju, potpuno je jasno zašto su teolozi tog vremena htjeli istaknuti upravo ovaj dio teksta. Iako ta zapovijed izvorno postoji u svim prijevodima Biblije, u rimokatoličkom je katekizmu tijekom 5. i 6. stoljeća bila spojena s prvom (pri čemu se zabrana izrade kipova izostavljala iz kratke forme), dok je deveta zapovijed podijeljena na dvije kako bi ukupan broj ostao deset. Protestanti su isticanjem ovog prizora na fontani željeli jasno naglasiti svoj povratak ranokršćanskoj jednostavnosti i zabrani klanjanja religijskim kipovima i slikama.
Samozatajni čuvar uspomena
Bern će u mome sjećanju ostati pospremljen kao predivno samozatajan grad. On posjeduje toliko nevjerojatnog bogatstva i priča, no kao da ih namjerno ne želi preglasno isticati. Umjesto toga, on se mudro skriva pod svojim kamenim arkadama, ponosnim tornjevima, dubokim krovovima, skrivenim parkovima, pod starim mostovima i mističnim riječnim liticama. Sa svojim drevnim legendama i tajnim, ležernim jezikom, ostaje jedinstven i tajanstven, brižno sačuvan u obliku ove fotografske i emotivne uspomene.
