Magla nad Chamonix-Mont-Blanc
Može li jedan skoro beznačajan trenutak ili jedna obična osoba pokrenuti smjer povijesti nekog mjesta, ili bi sve bilo kako sada jest, bez obzira na to. Bajke smo voljeli baš zbog tog početka: Bilo jednom...pa eto, tako ću ja započeti ovaj svoj susret sa francuskim alpskim gradićem u podnožju Mont Blanca, na granici Francuske, Italije i Švicarske: Bilo je to godine 1892. kada su u prtljazi jednog mještanina na povratku iz Norveške u Chamonix stigle prve skije - dvije zanimljive daske, koje su zbunile znatiželjnike, želeći znati čemu služe.
Bio je to mladi liječnik Michel Payot, koji je kao dijete ostao bez oca sa 7 i bez majke sa 16 godina, a što ga nije spriječilo u njegovom napredovanju prema doktoratu na Pariškom medinskom fakultetu i ljubavi prema svom poslu liječnika u svom rodnom Chamonixu, pa je odmah uvidio korist od ove dvije daske koje bi mu bile novo sredstvo putovanja prilikom obilazaka svojih pacijenata u dolini. Svi majstori iz mjesta su se odmah dali u izradu replika i počeli ih koristiti za kretanje tijekom dugih zimskih mjeseci po mjestu pod snježnim pokrivačem. Doktor Payot je sve više razvijao ljubav prema skijanju, pohađa nastavu sa norveškim instruktorima, pa je tako upravo on službeno prvi skijaš u dolini. Sa svojim prijateljima otvara skijaške rute, pa je 1902. otvorena ruta Chamonix-Col du Gaent-Courmayeur, te 1903. godine ruta Chamonix-Zermatt, što znači da se planinsko skijanje razvilo u Chamonixu puno prije prvih žičara. S obzirom da je 1901. godine otvorena željeznička postaja i stigao prvi vlak u Chamonix, turizam je uzeo maha. Doktor Payot 1907. godine potiče osnivanje Kluba alpskih sportova i organizira prvu lokalnu utrku, a već sljedeće godine osigurava da Chamonix postane domaćin međunarodnog natjecanja. Nažalost, te godine tijekom organizacije natjecanja, zbog upale pluća kojom biva zaražen od svog pacijenta, umire u svojoj 39. godini života.
A njegovom zaslugom ovo ljetovalište se počinje pretvarati u najpoznatiju zimsku destinaciju i domaćina Prvih Zimskih Olimpijskih igara 1924. godine. Do tada nije bilo razdvajanja ljetnih i zimskih igara, nego je sve bilo pod jednom sportskom manifestacijom. Te 1924. godine su se održavale VIII Olimpijske igre u Parizu, a kao prateća manifestacija održao se Međunarodni tjedan zimskih sportova u Chamonixu. Pierre de Coubertin, pariški plemić i utemeljitelj modernih olimpijskih igara, kojem je to bilo zadnje presjedavnje Međunarodnim olimpijskim odborom, a koji je bio zaokupljen idejom olimpizma, utjecao je na to da se ovaj tjedan proglasi Zimskim olimpijskim igrama, unatoč otporu skandinavskih zemalja koje su, na neki način, zimske sportove smatrali svojim specijalnostima, no ipak, od tada se posebno organiziraju i odvijaju Zimske, a posebno Ljetne olimpijske igre.
A možda priču o popularnosti Chamonixa treba započeti ranije, kada su ga engleski putopisci William Windham i Richard Pococke, otkrivši ga 1741. godine, opisali kao More leda. Od tada je počeo privlačiti istraživače koji su se dolazili diviti tom najdužem ledenjaku Mer de Glace i najvišem europskom vrhu Mont Blancu. Bogati ženevski aristokrat, geolog i fizičar Horace Benedict de Saussure je ponudio financijsku nagradu onome tko se prvi uspije popeti na vrh od 4810 m/nv. Dvojica mještana Chamonixa, Jacques Balmat, lovac na divokoze i skupljač kristala i liječnik Michel Gabriel Paccard, krenuli su 1786. u osvajanje vrha rutom za koju su svi vodiči vjerovali da je nemoguća. Nakon uspješnog i hvaljenog podviga osvojili su Horaceovu nagradu, te sljedeće godine i sam Horace uz vodstvo Balmata dolazi do vrha. Balmata se međutim, kasnije kritiziralo kao hvalisavog i uobraženog, s obzirom da je opisujući svoj uspon, umanjivao ulogu doktor Paccarda, pa se čak smatralo da mu se uspjeh obio o glavu, kada je tragajući za zlatom pao sa litice i umro.
Uspon ove dvojice mještana Chamonixa, potaknuo je popularnost planinske destinacije i izgradnju luksuznih hotela za sve veći broj bogatih posjetitelja.
Spomenik postavljen na trgu u Chamonixu na kojem Balmat i Horace gledaju prema Mont Blancu, gdje Balmat ushićeno pokazuje rukom vrh na koji su se uspjeli popeti i nama je bio orjentir u kojem pravcu treba tražiti Mont Blanc, s obzirom da je tog jutra magla prekrila dolinu, pa se nije mogao vidjeti.
To što spomenik, kojim je obilježena 100-godišnjica uspona, prikazuje Balmata sa svojim financijerom Horaceom, umjesto sa sudrugom Paccardom, odgovara tadašnjem manipulitativnom promoviranju jedne, a omalovažavanju druge osobe. Nepravda je ispravljena tek za 200-godišnjicu uspona, pa je malo dalje postavljen spomenik Paccardu, kako sijedi na stijeni i mirno, bez trijumfalizma gleda prema Mont Blancu, kao da se želi distancirati od dramatičnog Balmata. Naime, iako je uspio dobiti potpis Balmata da opovrgne svoju verziju događaja, jer je Paccard, u stvari, bio vođa tima i prvi stigao do vrha, šteta je učinjena, a Balmat je nastavio s umišljenim hvalisanjem.
Hrabrost i odlučnost da postane poznata i pobjegne od siromaštva pokazala je, tada 30-godišnja, Marie Paradis, sluškinja koja nije znala ni čitati ni pisati, kada se 1808. godine pridružila, kao jedina žena, petorici mještana pod vodstvom Balmata na vrh i postala prva žena koja je osvojila Mont Blanc i to odjevena u suknju, kako su to nalagala tadašnja estetska i moralna pravila i unatoč visinskoj bolesti koja ju je uhvatila nedaleko od vrha. Ujedno je ona prva osoba izvan aristokratskih i buržoaskih krugova koja se uspela na Mont Blanc, a njen očiti motiv nisu istraživačka ili planinarska iskustva, već čisto praktični marketinški cilj, koji joj je zapravo i pomogao da se preseli u kuću u Chamonixu, u kojoj je kuhala i posluživala obroke ekspedicijama koje su odlazile i dolazile sa Mont Blanca i gdje je od tada bila poznata kao Maria de Mont Blanc.
Kada je 30 godina nakon njenog uspjeha, vrh Mont Blanca osvojila druga žena Henriette d'Angeville, na proslavu je pozvala i Mariu, koja joj je čestitatala i prepustila prvenstvo, izjavljujući kako je Henriettin uspon prvi pravi alpinistički i da se zaslužuje smatrati prvom ženom planinarkom kojoj je to uspjelo. Ne mogu se zapravo osporiti uspjesi ovih dviju žena, svaka sa sasvim različitim porijeklom i sa različitim motivima, ali gdje je također i tadašnje društvo bilo sklonije titulu prve dati Henriette umjesto Marie. Naime, Henriette je bila neudata francuska aristokratkinja kojoj je bila moguća sva potpora i priprema za putovanje, kroz liječničke savjete, kondicijske pripreme, opskrbu tijekom puta, prilagođena odjeća i obuća, pomoć tijekom visinske bolesti koju je i ona pod vrhom doživjela...i tako je 44-godišnja Henriette, tada prozvana "Nevjestom Mont Blanca", gdje je bio presudan njen motiv uspona iz ljubavi prema planinarenju i planinama.
Eto i mi smo stigli u Chamonix i bilo bi zanimljivo razmotriti naše današnje motive, ali Mont Blanc nam se nije htio ukazati. A upravo kada smo krenuli prema autobusu magla se počela razilaziti i otkrivati nam snježne, osunčane vrhove, ali smo mogli samo mahnuti rukom Mont Blancu iz autobusa, na odlasku. Možda baš to bude poticaj da se opet vratimo u Cahmonix, jer još je ostalo puno toga nerečenog i neviđenog.
