Nissa la Bella

It’s nice to be in Nice

S obzirom na to da sam sklonija zaljubljivanju u male gradiće, nisam slutila da će me Nica tako brzo osvojiti. Znam da je Nica veliki grad, prijestolnica Azurne obale i peti grad po veličini u Francuskoj, pa se nisam pripremila na ovakvo iznenadno oduševljenje koje me je obuzelo čim smo se iskrcali na Promenadu Engleza. Nica je u trenu postala moja "ljubav na prvi pogled".

Baš kao što zaljubljenost uvijek dolazi iznenadno, poput munje iz vedra neba, upravo me je tako, pod vedrim nebom i uz azurno plavo more koje zapljuskuje beskonačnu, neprekinutu plažu, dočekala srdačna Nica, nudeći mi svoju mediteransku dušu.

Valovi koji ritmično i umirujuće dišu s obalom, približavajući se i udaljavajući, pogledavaju radoznalo prema znatiželjnicima koji ih žele uhvatiti svojom kamerom. Na nepreglednoj šetnici ima mjesta za sve: mlade, stare, djecu, trkače, bicikliste... Svatko može na svoj način i svojim tempom uživati u ovom raju. Cijeli dan mi ne bi bio dovoljan za uživanje na onim njihovim prepoznatljivim plavim sjedalicama, za čitanje i sanjarenje, dok nježni proljetni povjetarac lagano osvježava, njišući palme i pronoseći miris soli azurno-plavog mora.

Trg koji spaja svjetove i vjekove

Ulazimo u grad. Glavni gradski trg Place Masséna, sa svojim prepoznatljivim crvenim zgradama talijanske arhitekture, već osjećam "svojim". Blizak mi je nekom mom dalmatinskom mentalitetu, samo što je mnogo prostraniji, širi i "svjetskiji". Osunčane statue postavljene na stupovima deset metara iznad zemlje predstavljaju sedam kontinenata i simboliziraju povezanost svih naroda. Kao da nas Nica podsjeća da je ona ipak kozmopolitski grad u kojem nema mjesta podjelama – svi dobronamjerni ljudi tu su dobrodošli i jednaki.

Trg je popločan poput šahovske ploče i dizajniran tako da savršeno spaja povijesni Stari grad s modernijim ljetovalištem na desnoj obali rijeke Paillon. Kako bi se dodatno naglasilo "božansko podrijetlo" Nice, na Sunčevoj fontani (Fontaine du Soleil) ponosno stoji Apolon – moćno grčko božanstvo. Zanimljivo je da su građani svojevremeno imali velike primjedbe na njegov izgled. Zbog pritiska javnosti, ovo je vjerojatno postao jedan od rijetkih slučajeva u povijesti gdje je jedan bog morao biti podvrgnut kiparskoj operaciji smanjenja spolnog organa. 🙂

Na trg se nastavlja Promenade du Paillon, zelena oaza u samom srcu grada. Ispod ovog prekrasnog parka zapravo teče rijeka Paillon. Njeno je ušće prepoznatljivo na obali, gdje se pijesak kroz koji prolazi oblikuje poput malog lijevka. Nekada davno, ona je na ovom mjestu bila plitka i služila je prvenstveno kao javna praonica rublja. No, nakon velike oluje 1867. godine, kada su bujice s brda zarobile pralje u blatu, odlučeno je da se korito rijeke potpuno prekrije.

Danas na tu rijeku podsjeća omiljeno mjesto za dječju igru: golemi plato ležećih fontana – Fontaine à Eau d'azur. Ovdje se miris rascvjetalih trešanja skladno isprepleće s plesom vodoskoka iz zemlje. Dok jedni ležerno sjede na travnjaku parka, drugi traže odraz šetača u plitkoj vodenoj "stazi" koja je poput ogledala u koje uranjaju okolne zgrade. A neki, kao ja, pokušavaju kamerom uhvatiti svaki taj trenutak, da ga ponesu i zadrže za sebe.

Duhovna skrovišta Staroga grada

Prava duša Nice krije se u uživanju na suncu u restoranima i kafićima na otvorenom na trgu Place Rossetti, i to uz zvuke violine koji odjekuju ispred katedrale Cathédrale Sainte-Réparate. Sveta Réparata bila je petnaestogodišnja kršćanska mučenica iz Cezareje u Izraelu. Kada je rimski mučitelji u 3. stoljeću nisu mogli ubiti nikakvim mukama, na kraju su joj odrubili glavu, a njezino tijelo položili na splav. Pustili su je da pluta Mediteranom, nadajući se da će je pojesti galebovi. Međutim, prema predaji, tijelo je stoljećima poslije doplovilo netaknuto i čisto u Nicu. To je proglašeno čudom, a svetica se od tada slavi kao zaštitnica grada.

Skrivena u uskim, živopisnim uličicama Starog grada (Vieux-Nice) nalazi se i crkva Svete Rite. Pobožnost prema ovoj svetici u Nici ima poseban povijesni i duhovni značaj. Rođena u Roccaporeni u 14. stoljeću kao Margherita Lotti, bila je "izmoljeno dijete" roditelja u poodmakloj dobi. Legenda kaže da je, dok je bila beba, roj bijelih pčela oblijetao njezinu kolijevku i ostavljao med na njezinim usnama, a da je nijedna nije ubola, što se smatralo znakom njezine buduće svetosti. Prošla je težak bračni život i majčinstvo.

Pred kraj života, usred hladne zime, Rita je zamolila svoju rođakinju da joj iz starog vrta donese ružu. Rođakinja je tamo doista pronašla jednu procvjetalu ružu pod snijegom.

Zato svake godine 22. svibnja, na blagdan Svete Rite, Nica postaje središte velikih proslava na kojima se tradicionalno blagoslivljaju tisuće ruža. Ta je tradicija duboko utkana u identitet grada, čineći ovu baroknu crkvu jednim od najposjećenijih mjesta molitve i utjehe na Azurnoj obali, kamo vjernici i turisti dolaze paliti svijeće za mir u obitelji, ozdravljenje ili rješavanje nemogućih situacija.

A da je ovo raj na zemlji kaže nam i legenda o Adamu i Evi. Priča kaže da oni, nakon što su istjerani iz Raja, nisu znali kamo krenuti. Onako snuždene ugledali su ih anđeli. Ražalili su se nad njima, domahnuli im i na svojim krilima ih odveli u prekrasan zaljev koji je neodoljivo podsjećao na izgubljeni raj. Tu su ostali živjeti do kraja života, a zaljev je u njihovu čast nazvan Zaljev anđela (Baie des Anges).

Boje i mirisi Azurne Kraljice

Uske mediteranske ulice pune su života, a poseban im šarm daju tiramoli – rublje koje se suši razvučeno od prozora do prozora, upijajući sunce južnog neba. Obavezna stanica je i Marché aux Fleurs Cours Saleya, živahna tržnica koja pršti bojama i mirisima. Prolazeći njome, prepoznajem Fragonard i osjećam kako još uvijek mirišem na njihov parfem kupljen u Ezu.

Uspon na brežuljak iznad grada, Colline du Château, otkrivao nam je Nicu dio po dio, sve više i više, sve do kaštela pred kojim se pruža prekrasan vidikovac i lijepo uređen park s umjetnim vodopadom. Sve je to slika jednog srdačnog mediteransko-kozmopolitskog grada koji zasluženo nosi naslov Azurna Kraljica ili Nissa la Bella (Lijepa Nica).

Nissa la Bella ujedno je i neslužbena himna grada. Napisao ju je Menica Rondelly 1903. godine na niškom (Niçard), okcitanskom dijalektu i izvornom jeziku Nice, koji više nalikuje talijanskom nego francuskom jeziku:

NISSA LA BELLA ! NICE LA BELLE !
O la miéu bella Nissa O ma belle Nice
Regina de li flou Reine des fleurs
Li tiéu viehi taulissa Tes vieilles toitures
Iéu canterai toujou. Je chanterai toujours
Canterai li mountagna Je chanterai les montagnes
Lu tiéu tant ric decor Ton si riche décor
Li tiéu verdi campagna Tes vertes campagnes
Lou tiéu gran soulèu d'or Ton grand soleil d'or

Toujou iéu canterai Toujours je chanterai
Souta li tiéu tounella Sous tes tonelles
La tiéu mar d'azur Ta mer d'Azur
Lou tiéu cièl pur Ton ciel pur
E toujou griderai Et toujours, je crierai
en la miéu ritournella Dans ma ritournelle
VIVA, VIVA NISSA LA BELLA VIVE, VIVE NICE LA BELLA...

Od grčke pobjede do talijanskog prkosa

No, bez obzira na legende i bajke, povijest Nice je iznimno sadržajna i bogata. Arheološko nalazište Terra Amata pokazuje dokaze o ranoj upotrebi vatre na ovom području prije čak 380.000 godina! Prvo osnivanje naselja bilježi se oko 350. godine prije Krista, kada su Grci iz Marseillea osnovali koloniju i nazvali je Nikaia (Νίκαια) – po Nike, božici pobjede. Nakon Grka prostor naseljavaju Rimljani, a slomom Rimskog Carstva započinje burna smjena država i statusa.

Nica je dugo zadržala svoju neovisnost kao Grofovija Nica, uspješno balansirajući između Genovske lige, savezništva s Pisom i odupiranja pretenzijama Savojskog vojvodstva te francuskih kraljeva.

Vojska Prve Francuske Republike osvaja je 1792. godine, no već 1814. ponovno pripada Kraljevini Pijemont-Sardinija. Konačno, 1860. godine Nica je vraćena Francuskoj kao nagrada za pomoć Italiji u ratu protiv Austrije. Kralj Victor-Emmanuel II tada je svečano zatražio od stanovništva da prihvati promjenu suvereniteta.

To je izazvalo veliko nezadovoljstvo i iseljavanje italofilskog stanovništva. Slavni Giuseppe Garibaldi, rođen upravo u Nici, oštro se protivio ustupanju Francuskoj, tvrdeći da je referendum namješten. Na prvim slobodnim izborima 1871. godine protalijanske liste dobile su gotovo sve glasove, a Garibaldi je izabran za zastupnika. Ulice su grmjele od uzvika: "Viva Nizza! Viva Garibaldi!", no pokušaj povratka Italiji na kraju ipak nije uspio.

Mondeno utočište aristokracije, careva i filozofa

U 19. stoljeću Nica se transformira u mondeno turističko odredište. Europska aristokracija, prvenstveno Britanci, zimi bi masovno selila na jug, što je pokrenulo gradnju luksuznih vila i hotela uz zaljev. Otuda i naziv glavne šetnice – Promenada Engleza. Lokalnom stanovništvu, koje je uglavnom pripadalo radničkoj klasi, bilo je itekako čudno gledati otmjene Engleze kako šetuckaju u modernoj odjeći sa suncobranima, vođeni krilaticom "vidjeti i biti viđen".

Ni ruska carska obitelj Romanov nije ostala imuna na šarm Nice. Odabrali su je za svoje ljetovalište, pa danas ovdje možemo posjetiti prekrasnu pravoslavnu crkvu Sv. Nikole, čije prepoznatljive kupole neodoljivo podsjećaju na Moskvu.

Nica je inspirirala i velike umove. Jedan od najprovokativnijih mislilaca 19. stoljeća, njemački filozof Friedrich Nietzsche, upravo je ovdje napisao dijelove svog čuvenog djela "Tako je govorio Zaratustra".

Idealno mjesto za mirovinu

S pješačkom zonom dugom sedam kilometara koja se proteže od luke do aerodroma, drvoredima palmi, prepoznatljivim plavim sjedalicama, sjenicama i neprekinutim nizom uređenih plaža, Nica je istinski "walk friendly" grad.

Njezina opuštena vibra u kojoj uopće nije važno tko ste i odakle dolazite, možda je bila presudan momenat za konačni zaključak: uopće ne bi bilo loše planirati mirovinu baš ovdje. Mogu se zamisliti ovdje na promenadi kako sjedim na suncu, čitam i opuštam se. Ili pješačim od luke do luke! Grad idealan baš za mene! Možda je samo jedna mala sitnica problem – nedostatak sredstava na računu! 🙂 🙂