Bedemi Antibesa

Prvi dojmovi s morskih bedema

Vjerojatno sam se prekratko zadržala u ovom francuskom gradu Antibesu, na Azurnoj obali, a da bih se stigla u njega zaljubiti. Istina, gradić je šarmantan. Mediteranski tip uskih ulica ono je što kod gradova volim: šušur pod natkrivenom tržnicom (Marché Provençal) s primamljivim mirisima raznih začina, šetnica po bedemima grada s nevjerojatnim pogledom na morsku pučinu gdje se horizont spaja s nebom, pogled na tvrđavu, pogled na luku, "azurno morsko zrcalo" u kojem se "lome" brodski jarboli, kilometarske plaže... Sve to mogao bi biti razlog da se ponovno vratim i bolje upoznam ovo zanimljivo mjesto.

Etruščani, Grci i Rimljani u Antibesu

Povoljan geografski položaj utjecao je na rano naseljavanje ovog mjesta, pa su tako pronađeni ostatci amfora i brodskih olupina iz 8. stoljeća prije Krista koje su pripadale Etruščanima – relativno tajanstvenoj skupini naroda Apeninskog poluotoka koje su Grci nazivali Tirencima.

Nakon što su osnovali Marseille (grč. Massalia), Grci su ovaj položaj koristili kao trgovačko mjesto te su tako u 5. stoljeću prije Krista osnovali Antibes (grč. Antipolis), što u prijevodu znači “Grad nasuprot”, a odnosi se na položaj nasuprot Nici (grč. Nikaia), preko rijeke Var.

Nakon što je prešao pod vlast Rimljana, grad je doživio procvat. Postao je važan trgovački centar kroz koji su prolazili mnogi brodovi koji su dostavljali vino, ulje i keramiku te je dobro iskoristio lokalne resurse: ribu, sol, med i začine. Padom Rimskoga Carstva propada i sjaj grada. Velika nesigurnost nije pogodovala pomorskoj trgovini zbog čestih saracenskih napada duž obale.

Hladan doček Napoléona

Nadalje, pripajanjem Provanse Francuskoj, Antibes postaje najudaljenije uporište kraljevstva, okrenuto prema Grofoviji Nici i neprijateljskim savojskim državama, zbog čega se često nalazio u samom središtu krvavih ratnih sukoba.

Francuski kralj Luj XIV. povjerio je pojačanje gradske obrane slavnom vojnom arhitektu Vaubanu. On je redizajnirao utvrde upravo pred najgoru opsadu u povijesti grada 1746. godine, tijekom Rata za austrijsko nasljeđe.

Nakon Francuske revolucije, car Napoléon imao je ovdje mnogo vjernih sljedbenika. Upravo je zato nakon progonstva, pobjegavši s otoka Elbe i iskrcavši se u Golfe-Juanu 1815. godine, mislio stati u Antibesu. Međutim, vremena su se promijenila: stanovnici su mu priredili hladan doček te je car bio prisiljen zaobići grad koji ga više nije želio. Kao nagradu za vjernost kruni, Luj XVIII. vraća Antibesu titulu "Bonne Ville" (Dobar grad).

Zlatno doba i dolazak svjetske elite

Nakon što je Grofovija Nica pripala Francuskoj 1860. godine, Antibes prestaje biti pogranični grad. Tada započinje njegova velika ekspanzija, razvoj hortikulture i otvaranje ljetovališta. Antibes ubrzo postaje jedna od najvećih i najmodernijih ljetnih destinacija na Azurnoj obali, ugošćujući međunarodnu elitu iz političkih, visokodruštvenih i umjetničkih krugova – od Scotta Fitzgeralda, Charlieja Chaplina i Marlene Dietrich, pa sve do Johna Dos Passosa, Picassa, obitelji Kennedy, Winstona Churchilla, Elizabeth Taylor i Richarda Burtona.

Živi tragovi bogate prošlosti

Tragovi ove bogate prošlosti vidljivi su na svakom koraku:

• Tvrđava Carré: Nekadašnje moćno obrambeno uporište, a danas zaštićeni povijesni spomenik.

• Luka Vauban: Najveća marina u Europi s više od 2000 vezova. Na svojoj slavnoj Rivi milijardera može ugostiti sve – od šarmantnih ribarskih brodica do luksuznih superjahti duljih od 100 metara.

• Morska vrata: Povijesni kameni prolaz koji otvara ulaz u Stari Antibes.

• Bulevar d'Aguillon: Nekadašnje vojne vojarne danas su transformirane u živopisne umjetničke studije i izložbene prostore.

• Dvorac Grimaldi (Muzej Picasso): Antički dvorac i nekadašnja rezidencija gradskih feudalaca Marca i Luca Grimaldija. Tijekom Francuske revolucije zgrada je postala vijećnica, za vrijeme burbonske restauracije pretvorena je u vojarnu, od 1925. postaje Muzej Grimaldi, a od 1966. službeno nosi ime Muzej Picasso.

• Katedrala Notre-Dame-de-la-Platea: Rimokatolička crkva sagrađena na temeljima nekadašnjeg antičkog hrama posvećenog rimskim božicama Diani i Minervi. Prema predaji, na ovom je mjestu 63. godine, tijekom svog putovanja u Španjolsku, propovijedao sam sveti Pavao.

• Bastion Saint-André: Impresivni bedem koji je 1698. sagradio Vauban. Sastoji se od dviju nadsvođene galerije od opeke na čijem je vrhu velika popločana terasa. Godine 1930. proglašen je povijesnim spomenikom, a od 1963. u njemu se nalazi Arheološki muzej.

• Bastion Saint-Jaume i susret s vječnim visinama: Na mjestu nekadašnjeg starog brodogradilišta danas se ističe skulptura Nomade, katalonskog umjetnika Jaumea Plense.

Iza zidina grada kriju se i brojne druge znamenitosti koje u ovom kratkom posjetu nisam stigla primijetiti...

Na kraju, iako je susret sa Antibesom bio kratak, odlazeći odavde privukla mi je pažnju ta zanimljiva čipkasta skulptura na Bastionu: Nomade - samotnjak koji ne pati od usamljenosti.

Tako monumentalan, a čini se tako lagan i prozračan, kao da je odbacio iz sebe sve poteškoće koje pritišću ljudsko tijelo, pa tako mirno, neopterećeno sjedi na visokom zidu i uživa gledajući to plavo azurno more u kontrastu sa snježnim vrhovima Primorskih Alpa (Alpes-Maritimes) koje dodiruju plavo nebo. Bijela, metalna slova od kojih je sastavljen, sigurno imaju neko simbolično značenje. Vjerujem da svako slovo nosi neku njegovu priču, koju dopušta podijeliti svijetu dok kroz njih struji mediteranski vjetar.

Je li se to Nomade odlučio skrasiti ili u njemu još uvijek tinja tiha čežnja za nekim novim, dalekim horizontima? A možda je baš u tome poanta, jer nomad nikada ne staje, on je onaj koji zauvijek putuje kroz prostor i vrijeme.

Možda baš zato i ja odlučim ponovno posjetiti Antibes i čuti poneku neispričanu priču Nomada.