Moja palma iz Cannesa
Prvi dojmovi: Serotonin na azurnom suncu
Dolazak u Cannes usred sunčanog proljetnog dana automatski vam podiže razinu serotonina. Učini vam se kao da se sunce najljepše smije s modrog neba, modro more najljepše svjetluca i mreška, dok se vjetrić nestašno poigrava među palminim granama, ljuljuškajući privezane brodice u luci.
Iluzija s crvenog tepiha: Ništa od slavnog poziranja
Ili je to zato što smo sebi umislili da smo, stigavši u grad slavnih, i mi odjednom „izišli iz nekog filma“? Opijeni tom zamišljenom slavom, brže-bolje pohitali smo prema Marches du festival de Cannes – slavnim stepenicama s crvenim tepihom pred konferencijskim centrom Palais des Festivals, kako bismo pokazali da smo i mi tu „slavno koračali“.
Sve je putem ukazivalo na to da su velike pripreme za nadolazeći filmski festival u tijeku. Na svakom koraku bile su pregrade i branici oblijepljeni posterima zvijezda. Iza njih su brujali radni strojevi, a bušenje asfalta i iskopani kanali činili su promet rivom još kaotičnijim... A tek pred crvenim tepihom! Ih, ništa od slavnog poziranja!
Sjena Grace Kelly: Izgubljena sloboda iza zlatne krune
Dok promatram taj bljesak festivalske mašinerije, nehotično pomislim na princezu Grace Kelly, koju sam „srela” u parku Jardins Saint-Martin u Monaku, a koja je upravo u ovom gradu započela svoju najljepšu i najtužniju bajku.
Upravo ovdje, u sjaju Cannesa, sudbina ju je spojila s njezinim princom. Možda su baš ovakvo modro nebo i modro more bili presudni da se dvoje slavnih ljudi neizbježno zaljube jedno u drugo, iako je njihova slava dolazila s različitih područja. Ali ta holivudska bajka nije se baš odvijala kako u bajkama očekujemo: sve je divno, sve je krasno. Postavši princeza, odrekla se glume, svoje najveće strasti, onoga po čemu je ona postala slavna, pa bez obzira na zaljubljenog princa, ipak je dio sebe osjećala zarobljenom u zlatnom kavezu protokola.
Nemoguće je zato ne osjetiti tugu zbog njezine sudbine – žene koja je pod teretom krune čeznula za slobodom, da bi je na kraju, na onim istim strmim azurnim cestama, dočekala prerana i tragična smrt. Cannes i Monako u mojim će mislima zauvijek ostati povezani s njezinom pričom: grad u kojem je iluzija rođena i stijena na kojoj se ugasila.
Ali da se ipak vratimo u današnji dan, da pogledamo malo u ove vizure grada. Promenade de la Croisette sjajno je mjesto za upijanje sunca i morskog povjetarca. Možete se odmarati na prepoznatljivim plavim sjedalicama (slično kao u Nici) ili šetati pod sjenom borova i palmi. Ova šetnica, duga tri kilometra, s jedne strane nudi pogled na pješčanu plažu, a s druge na red otmjenih butika, luksuznih vila i hotela.
Le Suquet, brežuljak na kojemu se s Promenade vide crkva i toranj sa satom, zove vas da se popnete njegovom vijugavom, popločanom ulicom. Sa vidikovca vam je grad na dlanu. To je ujedno i prvo pravo srce mjesta – izvorno ribarsko naselje iz kojeg je Cannes uopće nastao.
Od močvare do aristokratskog ljetovališta
U 2. stoljeću pr. Kr. naselje je bilo ligurska, a zatim rimska luka. Od 10. stoljeća poznato je pod imenom Canua. Pretpostavlja se da ime potječe od riječi "canna" (trska), s obzirom na to da je na mjestu današnjeg grada nekada bilo močvarno područje obraslo trskom.
Za promjenu smjera razvoja, od slikovitog ribarskog mjesta do modernog ljetovališta, zaslužan je britanski lord Henry Brougham. Isti taj lord, usput rečeno, zaslužan je i za donošenje Zakona o ukidanju ropstva iz 1833. godine. On je sredinom 19. stoljeća ovdje sagradio vilu i tako privukao ostalu englesku aristokraciju da u Cannesu gradi svoje zimske rezidencije.
Rađanje festivala: Od „bunkera“ do Zlatne palme
Svoju glavnu polugu privlačnosti. Cannes dobiva osnivanjem Međunarodnog filmskog festivala. Već 1938. godine postojala je namjera osnivanja takvog festivala kao konkurencije onome u Veneciji, na kojem je tih godina bila izražena politička pristranost (poput dodjele nagrade Mussolinijevu sinu), zbog čega su se francuski, britanski i američki članovi žirija povukli.
Rat je odgodio osnivanje, pa je festival konačno pokrenut 1946. godine u tadašnjem kasinu. Od 1955. godine osmišljena je Palme d'Or (Zlatna palma), najviša nagrada koja se dodjeljuje na festivalu. Ona je od tada nekoliko puta redizajnirana, a danas se izrađuje ručno u švicarskim draguljarnicama.
Sadašnja, znatno veća dvorana Palais des Festivals et des Congrès, izgrađena je 1983. godine, a zbog svog je specifičnog izgleda provokativno nazvana „bunker“. Slavni crveni tepih prvi je put postavljen pred stepenice na ulazu 1987. godine i odmah je postao znak prepoznavanja. Zbog goleme medijske pažnje, festival danas posjećuju najveće svjetske zvijezde, a producenti ovdje lansiraju svoje nove filmove i prodaju ih distributerima iz cijelog svijeta. Zajedno s Venecijom i Berlinom, Cannes oblikuje globalni imidž kinematografije i njeguje ideju o europskom filmu kao čistoj umjetnosti.
Ususret novom festivalu
Dok se grad ponovno ubrzano šminka za nadolazeće izdanje filmske smotre, hvatam sebe kako cijelom tom društvenom događaju posvećujem puno više pažnje. Glamur crvenog tepiha više ne promatram samo kroz modu i to tko se u kakvom izdanju pojavio, već s istinskim zanimanjem proučavam popise filmova, tražim skrivene autorske dragulje u službenom programu i pratim naslove izvan konkurencije.
Cannes vas neće ostaviti ravnodušnim, prisjećat ćete se tog plavetnila i mora i neba, neće vam trebati Zlatna palma, sasvim je dovoljno zadržati u sjećanju one žive, zelene palme sa promenade...
