Bavarski dvorci i bajka o Labudovima

Posjeta Bavarskoj i dvorcima Hohenschwangau i Neuschwanstein činila se kao putovanje kroz vrijeme, jer je izgledala potpuno kao povratak u 19. stoljeće, u doba romantizma i bajki, jer sve, baš sve je odgovaralo: dvorci su se isticali na brežuljcima, kočije su vozili konji, labudovi su sa zastava mahali krilima, jezero je šutjelo skrivajući svoje tajne, planine u vidokrugu štitile ovaj bajkoviti pejzaž, da ne bi izronile bajke o vitezu Labudu...neka spava!

Vitez Labud se pojavljuje ovdje kroz priče i legende ispremiješano sa romantiziranjem , kojega su i nazivali i Kralj iz bajke, posebno nakon njegove misteriozne, tragične smrti.

Bavarska ima svoju višetisućljetnu povijest, naseljena keltskim plemenima, zatim postaje dio Rimskog Carstva do njegovog raspada, kada postaje Vojvodstvo Bavarska, potom uključena u Sveto Rimsko Carstvo, pa kao neovisna Kraljevina Bavarska od Napoleonskih ratova i tijekom članstva u novoosnovanm Njemačkom Carstvu zadržava status kraljevine, a od kraja Prvog svjetskog rata je u sastavu Njemačke, sada kao jedna od 16 država sastavnica.

Prvi kralj Bavarske postaje Ludwigov pradjed , iz vojvodske loze , zatim njegov djed , pa otac , tako da je "naš kralj Labud" - Ludwig II, četvrta generacija bavarskih kraljeva, a mogli bi reći i posljednja, jer su nakon njega to još bili brat mu Otto, pa rođak Ludvig III (sin strica ) iz iste generacije.

Otac Maksimilijan II je stupio na tron 1848. godine, te revolucionarne godine u Europi, kada je djed Ludwig I, abdicirao ne mogavši se nositi sa nagomilanim tenzijama i u društvu i prema njemu. Pa iako je Ludwig I poticao industrijalizaciju Bavarske, naglašeno se distancirajući od francuskog (Napoleonskog) ka njemačkom utjecaju, veliki porezi, cenzura i represija doveli su do nezadovoljstva i nemira. Uz to, njegov ekstravagantni stil života i sklonost ljubavnicama građani nikako nisu mogli prihvatiti gledajući suosjećajno na strpljenje njegove supruge , čiji su dobrotvorni i društveni rad podržavali. (, manifestacija upriličena za vjenčanje tadašnjeg prijestolonasljednika Ludwiga I i Therese, nastavila se proslavljati svake godine na , sve i do dan danas, upravo kao odraz podržavanja kraljice Therese).

Naš Labud - Ludwig II bio je bio trogodišnji dječak, koji je živio u očevu dvorcu Hohenschwangau kada mu otac Maksimilijan II postaje kralj. Dvorac je bio preuređen u neogotičkom stilu. Maksimilijan II je bio zainteresiran za znanost i umjetnost, pozivajući na dvor brojne slavne ljude bez obzira na njihove vjerske stavove, što je izazvalo ljutnju i većinskih katolika i protestanata. Piscima je nudio stipendije, a poznati pisci bajki i , posjećivali su Maksimilijana II i bili impresionirani njegovim interesom za narodni folkor. Maksimilijan je ovim financiranjem nošnji, dijalekta i običaja bavarskog seljaštva želio naglasiti zaseban nacionalni identitet nasuprot pruskog pangermanizma, naime bio je protivnik ujedinjenja Njemačke pod vodstvom Pruske već se zalagao za konfederaciju malih njemačkih država.

Iako se Ludwig I povukao sa prijestolja, i dalje ostaje aktivan u političkom životu. Obožavao je svog unuka kojem je upravo on odabrao ime Ludwig (II) umjesto Otto, kako su ga roditelji planirali nazvati, pa su zato mlađeg brata nazvali Otto.

Dakle, Ludwig I, rođen je u dok mu je otac Maksimilijan I, služio u francuskoj vojsci te je tako imao za kuma francuskog kralja Luja XVI (i Mariu Antonaetu...koji su kasnije u francuskoj revoluciji pogubljeni giljotiranjem).

Ludwig I i Ludwig II, djed i unuk, rođeni su na isti datum, datum koji se slavi kao ( dan kanoniziranja , francuskog kralja iz 13. stoljeća, kao zaštitnika Bavarske i zaštitnika ), što je utjecalo na njihovu emocionalnu povezanost, snažnu prvrženost djedu, s kojim je bio bliskiji nego sa ocem.

Djetinjstvo u dvorcu Hohenschwangau u kojem su otac Maksimilijan II i majka strogo odgajali sinove Ludwiga II i Otta, pripremajući ih za dužnosti, nije uspjelo uspostaviti njihovu emocionalnu povezanost. S druge strane, vrijeme u dvorcu je protjecalo u bježanju u svijet mašte i poistovjećivanje sa bajkama, posebno legendom o , zahvaljujući okruženju umjetnicima i bajkovito oslikanim zidovima dvorca. Labud je bio povijesna heraldička životinja vitezova Schwangaua, pa osim što je bio u grbu, prevladavao i na mnogobrojnim slikama dvorca Hohenswangau.

Tako je Ludwig II sebe vidio na romantiziran način i kao pravog viteza iz Schwangau i kao izmišljenog viteza labuda Lohengrina. Lohengrinom je još dodatno očaran upoznavši ga kroz operu u . Prema legendi, mlada kraljevna odbija vjenčati se za očevog prijatelja, koji je pretendirao postati kraljem, i kad se pojavi tajanstveni vitez u čamcu kojeg jezerom vuče srebrni labud, spašava je i ona se vjenča s njim pod njegovim uvjetom da ga ne pita za ime. Znatiželja prevlada nakon što njihovih dvoje djece odraste, pa ipak postavi sudbonosno pitanje te se on objavi kao Lohengrin, sin , čuvara , ali time se sad prekida njihova priča, jer se vitezovi Svetog Grala moraju vratiti kući, ako im se otkrije identitet, Pojavljuje se ponovno srebrni labud i vraća ga u Gralski dvorac uz tužan rastanak i kraj u kojem Elsa pada mrtva na tlo.

Ludwig II je postao kralj sa samo 18 godina, kada mu otac Maksimilijan II, nakon neočekivane i iznenadne bolesti, umire sa 52 godine, ali je još uvijek živ njegov djed Ludwig I, (a koji će nakon 4 godine umrijeti u dobi od 81 godinu), pa iako sam za sebe tvrdi da je premlad za kralja, još uvijek je entuzijast imajući uz sebe zaštitničku figuru djeda.

Došavši na vlast, odmah je započeo je prijateljstvo sa Wagnerom, njemačkim kompozitorom, pozvavši ga na dvor, izbavivši ga iz financijskih problema i nastavlja ga financijski pomagati. Wagner je 32 godine stariji od Ludwiga II, pa je neki način zamijenjivao očinsku ljubav, iako postoje i interpretacije o Ludwigovoj zaljubljenosti u kompozitora. Wagner je odmah uočio da se radi o "lijepom, mudrom i stidljivom sanjaru, koji teško može opstati u tako krutom svijetu" i nije mu predstavljala problem Ludwigova naklonost. Pjesnik Paul Verlaine, koji je bio obožavatelj Wagnera, opisuje idoliziranog, romantiziranog kralja "jedinim pravim kraljem ovog stoljeća", kao onog koji je radije umro nego se vratio u stvarnost.

Već nakon dvije godine vladavine, Ludwig II doživljava poraz u "Njemačkom ratu", u kojem je Bavarska u savezu sa Austrijom izgubila rat protiv Pruske koji je završio isključivanjem Austrije iz konfederacije, a pruskom aneksijom austrijskih saveznika. Ovo je Ludwig teško podnio jer je Bavarska bila prisiljena prihvatiti savez u kojem gubi pravo raspolaganja svojom vojskom u slučaju rata, posatjući "vazal" svog pruskog ujaka. Već tada počinje planirati i sanjariti o vlastitom kraljevstvu sa dvorcima i palačama gdje bi on mogao biti pravi kralj.

Nakon dvije godine od kraja rata umire mu voljeni djed. Tada Ludwig II odlučuje izgraditi novi dvorac Newschwanstein, na stijeni na kojoj je bila sagrađena platforma na koju je često dolazio sanjariti, inspiriran vitezom Labudom. Dvorac nije trebao predstavljati mjesto za kraljevsku reprezentaciju, već ga je kralj gradio kao mjesto povlačenja u svijet snova. Posvećuje ga Wagneru, a u pismu u kojem ga obavještava o gradnji, entuzijastično najavljuje njihovo useljenje. Slikovni ciklusi inspirirani su njegovim operama o srednjovjekovnim legendama, prvenstveno vitez labud Lohengrin i njegov otac Parsifal, koji su za Ludwiga bili uzori i srodne duše. U dekoru prevladava labud, koji osim što je predstavljao grofove Schwangau, korišten je i kao simbol čistoće, kojem je Ludwig težio. Također, prikazi pokazuju i vjerske motive koji odražavaju Ludwigovu ideju o kraljevstvu kao o svetoj misiji.

Iako dekoracije podsjećaju na srednji vijek, gradnja se odvijala najmodernijim tehnologijama i materijalima. Sustav centralnog grijanja na topli zrak, tekuća voda na svim katovima, toaleti na automatsko ispiranje, električni pozivni sustav, telefonske veze, prozori velikih dimenzija ...sve sa najvišom razinom udobnosti.

A kralj Labud nije uspio realizirati sve svoje snove, dvorac nije bio završen za tri godine kako je on planirao, čak nije bio dovršen u cijelosti kada se on u njega uselio za 10 godina, međutim nedugo nakon toga silom je odveden i proglašen psihički bolesnim i nesposobnim za vladarsku poziciju, koju preuzima njegov stric Luitpold kao regent. Nedugo nakon toga, 1886. godine, kralj Ludwig je nađen mrtav u jezeru zajedno sa psihijatrom koji ga je proglasio bolesnim, a što je bilo objavljeno kao samoubojstvo, što ni do danas nije u potpunosti razjašnjeno.

Kralj postaje njegov brat Otto, ali kako je već ranije bio proglašen nesposobnim zbog mentalnih poteškoća, stric Luitpold nastavlja vladati kao regent, čije regentstvo nasljeđuje Luitpoldov sin Ludwig koji koristi promjenu Ustava za svrgavanje Otta i proglašavanje sebe kraljem Ludwigom III, a kojem kraj vladavine nastaje ukidanjem Kraljevine nakon Prvog svjestkog rata.

Danas se ovom dvorcu dive brojni posjetitelji iz svih dijelova svijeta, i to je jedan od najposjećenijih dvoraca u Njemačkoj. Posjeta vas ne ostavlja ravnodušnim, naime, postajete blago tužni zbog nesretne sudbine kralja, i može vam se učiniti da ste nesvjesno uvučeni u bajku u kojoj vidite kako se visok, zgodan i lijep kralj bori sa svojom nježnom, ranjivom dušom, koji postiskuje svoje osjećaje jer su u sukobu sa njegovim vjerskim idealima. Nije mogao podnijeti stres vladavine da osigura kraljevstvu nasljednika, pa raskida zaruke sa vojvotkinjom , sestrom , s kojima je Ludwig bio prijateljski dobro povezan. Kad danas gledamo na ove ugovorene veze i brakove, nezamislivo nam je da se odobravao i aranžirao njegov brak sa rođakinjom ( i to tetom!!!,iako mlađom od njega dvije godine, u rodnoj vezi ona je prvi rod njegovu ocu Maksimilijanu!!!).

Neomiljen od ministara, kritziran zbog troškova, iako je za dvorac koristio svoje blagajne umjesto državnih, bio je itekako omiljen od stanovništva koji su ga od milja zvali - Naš Kralj, na bavarskom narječju, koji se s njima zaustavljao i razgovarao putujući bavarskim selima. Čini se da ga još i sad vole! Dvorac sa bajkovitim tornjevima, na dramatično strmoj alpskoj litici, u prekrasnom planinskom pejzažu, ostavio je njima u nasljeđe i sigurno je zarada države na ovoj jedinstvenoj atrakciji višestruko isplatila Ludwigove troškove.

(Unutrašnjosti dvoraca su također impresivne, ali nije bilo dozvoljeno fotografiranje).