Bavarski dvorci i bajka o Labudovima

Hohenschwangau i Neuschwanstein: U zemlji Kralja Labuda

Posjet Bavarskoj i njezinim dvorcima Hohenschwangau i Neuschwanstein djelovao je poput putovanja kroz vrijeme. Bio je to potpuni povratak u 19. stoljeće, u predivno doba u kojemu je sve bilo savršeno usklađeno. Dvorci su se ponosno isticali na brežuljcima, konji su vukli kočije, labudovi su s heraldičkih zastava mahali krilima, a jezero Alpsee tiho je šutjelo skrivajući svoje tajne. Moćne planine u vidokrugu čvrsto su štitile ovaj bajkoviti pejzaž, pazeći da iz njega ne izroni drevna legenda o vitezu Labudu... Neka mirno spava!

na ovim prostorima živi kroz priče isprepletene s romantiziranim likom bavarskog kralja Ludwiga II. (Ljudevita II.). Zbog njegova neobična života i sklonosti mašti, narod ga je prozvao i Kraljem iz bajke, napose nakon njegove misteriozne i tragične smrti.

ima bogatu, višetisućljetnu povijest. Najprije su je naseljavala keltska plemena, potom je postala dio Rimskog Carstva, a nakon njegova raspada razvila se u moćno Vojvodstvo Bavarsku. Kasnije je uključena u Sveto Rimsko Carstvo, dok od Napoleonskih ratova djeluje kao neovisna Kraljevina Bavarska. Taj status zadržava i unutar novoosnovanoga Njemačkog Carstva, a od kraja Prvog svjetskog rata ulazi u sastav Njemačke, gdje je danas jedna od 16 saveznih država.

Prvi kralj Bavarske postao je Ludwigov pradjed Maksimilijan I. iz plemenite loze . Slijedili su njegov djed Ludwig I. te otac Maksimilijan II. Naš "kralj Labud", Ludwig II., bio je četvrta, a ujedno i posljednja generacija bavarskih kraljeva u izravnoj liniji. Nakon njega, zbog njegova proglašenja nesposobnim za vladanje, krunu su formalno preuzeli njegov bolesni brat Otto te stric Luitpold kao regent, odnosno bratić Ludwig III.

Od abdikacije djeda do djetinjstva u mašti

Kralj Maksimilijan II. stupio je na prijestolje burne, revolucionarne 1848. godine, nakon što je djed Ludwig I. abdicirao, nemoćan pred nagomilanim društvenim tenzijama. Premda je Ludwig I. poticao industrijalizaciju i odmicao Bavarsku od francuskog utjecaja prema njemačkom, visoki porezi i represija uzrokovali su bunt. Uz to, njegov ekstravagantan stil života i sklonost ljubavnicama punili su novinske stupce, dok su građani suosjećali s njegovom strpljivom suprugom Theresom od Saxe-Hildburghausena.

Zanimljivo je da se slavni Oktoberfest – manifestacija prvi put priređena upravo za vjenčanje bake Therese i djeda Ludwiga I. – i danas svake godine održava na livadi Theresienwiese, što je povijesno bio odraz narodne podrške voljenoj kraljici.

Naš Ludwig II. bio je tek trogodišnji dječak kada mu je otac postao kralj i preselio obitelj u neogotički dvorac Hohenschwangau. Maksimilijan II. bio je strastveni ljubitelj znanosti i umjetnosti. Na dvor je pozivao brojne intelektualce, što je nerijetko ljutilo konzervativne krugove.

Poznati pisci bajki, Hans Christian Andersen i braća Grimm, posjećivali su dvorac i ostali fascinirani kraljevim interesom za narodni folklor. Financiranjem narodnih nošnji i dijalekata, Maksimilijan je želio izgraditi zaseban bavarski identitet nasuprot pruskom pangermanizmu, zalažući se za konfederaciju manjih država.

Iako povučen s trona, djed Ludwig I. ostao je aktivan u pozadini. Obožavao je svojeg unuka i upravo je on inzistirao da mu se nadjene ime Ludwig, iako su roditelji planirali ime Otto (pa su tako kasnije nazvali mlađeg sina).

Djed i unuk rođeni su na isti datum, na blagdan Svetog Luja (dan kralja Luja IX., zaštitnika Bavarske). Ta je podudarnost duboko utjecala na njihovu emocionalnu povezanost; dječak je bio znatno privrženiji djedu nego strogom ocu.

Wagnerova magija i legenda o Lohengrinu

Djetinjstvo u Hohenschwangauu, pod strogim odgojem roditelja, bilo je usamljeno. Braća Ludwig i Otto bježala su u svijet mašte, poistovjećujući se s bajkama, posebice , zahvaljujući prekrasno oslikanim zidovima dvorca. Labud je bio povijesna heraldička životinja starih vitezova od Schwangaua, pa je osim na obiteljskom grbu prevladavao na gotovo svim slikama u palači.

Mladi je prijestolonasljednik bio dodatno očaran Lohengrinom nakon što je pogledao istoimenu operu Richarda Wagnera u Münchenu. Prema toj srednjovjekovnoj legendi, tajanstveni vitez stiže u čamcu kojeg jezerom vuče srebrni labud kako bi spasio kraljevnu Elsu. Vjenča se s njom pod uvjetom da ga nikada ne pita za ime. Kada znatiželja prevlada i Elsa postavi sudbonosno pitanje, on otkriva da je Lohengrin, sin Parsifala i čuvar Svetog Grala. No, otkrivanjem identiteta čarolija nestaje – srebrni se labud vraća i odvodi viteza natrag u Gralski dvorac, dok Elsa od tuge pada mrtva na tlo.

Gubitak suvereniteta i gradnja Neuschwansteina

Ludwig II. postao je kralj sa svega 18 godina, nakon što mu je otac iznenada preminuo u 52. godini života. Došavši na vlast, odmah je pružio ruku spasa Wagneru, izbavivši ga iz golemih dugova i uzevši ga pod svoje financijsko okrilje. Skladatelj, koji je bio 32 godine stariji od kralja, na neki mu je način zamijenio očinsku figuru. Wagner je odmah prepoznao da je mladi vladar „lijep, mudar i stidljiv sanjar koji teško može opstati u krutom svijetu”. kasnije je opisao Ludwiga kao „jedinog pravog kralja ovog stoljeća” – onog koji je radije odabrao umrijeti u iluziji nego se vratiti u okrutnu stvarnost.

Već nakon dvije godine vladavine, Ludwig II. doživljava težak politički udarac u Austro-pruskom ratu. Bavarska, koja je bila u savezu s Austrijom, izgubila je rat protiv Pruske. Kralj je to teško podnio jer je država bila prisiljena potpisati ugovor kojim gubi kontrolu nad vlastitom vojskom u slučaju rata, postajući praktički vazal svojeg pruskog ujaka. Upravo u tom trenutku, shrvan gubitkom stvarnog suvereniteta, Ludwig počinje planirati izgradnju vlastitog, imaginarnog kraljevstva – mreže dvoraca u kojima bi mogao biti apsolutni vladar.

Nakon djedove smrti, donosi odluku o gradnji veličanstvenog Neuschwansteina na stijeni iznad Hohenschwangaua, na mjestu gdje je kao dječak volio dolaziti i sanjariti. Dvorac nije građen za pokazivanje kraljevske reprezentacije javnosti, već kao privatno utočište i hram posvećen Richardu Wagneru.

Unutarnji slikovni ciklusi izravno su inspirirani operama o Lohengrinu i Parsifalu, koji su za Ludwiga bili uzori i srodne duše. U dekoru posvuda dominira motiv labuda – simbola čistoće kojoj je kralj cijeloga života težio.

Iako dekoracije vjerno dočaravaju romantični srednji vijek, sama se gradnja odvijala uz pomoć najmodernijih tehnologija tog vremena. Dvorac je imao ugrađen napredan sustav centralnog grijanja na topli zrak, tekuću toplu i hladnu vodu na svim katovima, pa čak i , što svjedoči o nevjerojatnom kontrastu između kraljeva bijega u davnu prošlost i njegove fascinacije modernim tehničkim dostignućima.

(Unutrašnjosti dvoraca su također impresivne, ali nije bilo dozvoljeno fotografiranje).