Nezaboravni Porto
Prilika da posjetim Porto pretvorila se u moju totalnu zaljubljenost u ovaj živahni grad sa labirintom strmih kamenih uličica okruženih živopisnim fasadama, grad koji se moćno uzdiže iznad strme obale rijeke, kao isklesan od granitne stijene, na kojoj plavo-bijele azulejos keramičke pločice upijaju modrinu Doura presijavajući se na suncu.
Kad vas uhvati "saudade"
Ali baš kao što studenti ovdje znaju reći: "Nitko vam nije rekao koliko će vam biti teško odavde otići", tek tada shvatite da je i vas "uhvatio" saudade, taj osjećaj kojeg je teško sa portugalskog prevesti, a kojeg Portugalci opisuju kao "odsutnost prisutnosti". Saudade nije samo obična tuga, saudade je mješavina gorko-slatkog osjećaja u kojem osjećate sjetu i melakoliju odlaska, ali zadržavate u srcu stalnu prisutnost tog lijepog što ste imali i proživjeli. Od saudade se ne želi ozdraviti, saudade se želi bolovati, jer samo tako ljubav ostaje živjeti.
Topli karakter Porta
Porto se ne može opisati, Porto se ne može fotografirati, Porto treba doživjeti i osjetiti. Porto nije samo drugi po veličini grad u Portugalu, to je grad koji službeno nosi titulu "Nepobjedivi grad" (Citade Invicta), titulu zarađenu krvlju, gladovanjem i prkosom tijekom opsade u 19. stoljeću, to je grad po kojem je cijeli Portugal dobio ime, kojeg su već Rimljani prepoznali kao važnu stratešku luku i osnovali Portus Cale.
Dok je Lisabon kroz povijest bio sjedište kraljeva, Porto je oduvijek bio grad građana, trgovaca i pomoraca. Upravo je taj trgovački i radnički mentalitet oblikovao grad duhom neovisnosti i prkosa. Ovdje se građani ne srame nositi nadimak "Tripeiros" - što bi značilo "oni koji jedu tripice", oni su iz oskudice stvorili kultno jelo "Tripas à moda do Porto". A čak je i taj nadimak proizišao iz njihove nesebičnosti, kad su svo meso i zalihe slali mornarima na brodove u doba prekomorskih otkrića, a sebi ostavljali samo iznutrice.
Za razliku od Lisabona koji djeluje modernije i prilagođenije globalnim trendovima, Porto čuva svoj karakter, njegova je atmosfera autentičnija, mističnija. Stara portugalska izreka najbolje opisuje svoja četiri najveća grada jednom rečenicom: "Lisabon se dotjeruje, Braga moli, Coimbra uči, a Porto radi."
Upravo ovaj karakter Porta privlači vas jer ga osjećate dok vas srdačno prihvaća i na vas ne gleda kao strance ni kao turiste već kao na dobrodošle prijatelje. Njihova glasna živahnost i neposrednost i vas opušta i polako s njima ulazite u taj lagani ritam ulica koje vrve srdačnim ljudima, koji ne žure već opušteno šetaju. U kafićima se sporo ispija kava, uz hrskave, tople "košarice" s vanilijom - poznati portugalski pastel da nata. Mirisi tople hrane iz konobi i restorana zovu vas da probate brojna originalna portugalska jela.
Okusi, mirisi i zvukovi
I baš kao što naš Boris Dvornik kaže da "jaja se, to cili svit zna, moredu na miljun način spravljat", tako bi se ovdje moglo reći "bakalar se, to cijeli Portugal zna, može na milijun načina pripremit". I zbilja, bilo ga je na meniju u raznim verzijama: "i u meko, i u tvrdo, i u gusto i u ritko", i ne znate odlučiti koju bi verziju odabrali, ali znate da onu koju jeste, da je čista gastronomska uživancija.
Poseban osjećaj je u rano jutro posjetiti veliku gradsku tržnicu Mercado do Bolhão, kulinarsko i društveno srce Porta. Ova kultna tržnica svježih namirnica otvorena početkom 20. stoljeća nije samo monumentalna zgrada s velikim atrijem okruženim galerijama, njenu vrijednost čini njen autentični duh. Ovdje se šire i miješaju mirisi svježeg cvijeća, zrelog voća, začina, toplih peciva, vanilije iz pastel da nata... tu vas prodavačice privlače na svoje štandove na tradicionalan način glasnim, ritmičnim, zabavnim dovikivanjima, kod njih možete probati brze zalogaje s nogu, kod njih se kupovina završava stiskom ruke, nema tu jezične barijere. Miris mora donesen je s mirisom tek ulovljene ribe, načas vam se učini da ste u nekom mediteranskom gradu, a ne na sjeveru Portugala uz hladni ocean. Prolaskom kroz štandove shvaćate kako tu ima svega i svačega i da možete tu ostati cijeli dan, a da ćete uvijek nešto novo primjetiti što će vas privući i kraj čega ćete zastati. Nemoguće je ne primjetiti zanimljive "zidove" sagrađene od naslaganih konzervi sardina u raznim šarenim limenkama koji izgledaju kao prava mala umjetnička izložba. Na galerijama na više razina možete se ležerno nasloniti na visoke stolove i jesti kupljena jela i pića, možda svježe pečene sardine ili tradicionalni sendvič Francesinha, dok uživate u ugodnom žamoru, uzvicima, mirisima, okusima.
Od Gradske vijećnice do starog kolodvora
U blizini tržnice je Gradska vijećnica - Câmara Municipal, politička ikona grada koja sa svojim sivim granitnim tornjem svjedoči o njegovoj građanskoj moći. Ispred nje se prostire avenija Aliados, "pozornica grada" na kojoj se proslavljaju najznačajniji događaji poput sportskih uspjeha FC Porta, doček Nove godine, božićni i blagdanski sajmovi, sajmovi knjiga, gastronomski sajmovi. Za vrijeme proslave Svetog Ivana (São Joao), ovdje je centar plesa, koncerata i uličnog slavlja.
Prije nego vas put sa Aliadosa odvede do glavnog simbola grada Torre dos Clérigos, ne može se propustiti skrenuti prema crkvi Igreja do Carmo, njena bočna fasada je prekrivena plavo-bijelim azulejos pločicama, a glavna fasada je u baroknom stilu. Crkva Igreja dos Carmelitas je tik uz nju dijeli ih samo jedna "skrivena kuća" širine 1 metar jer u vrijeme gradnje nisu smjele dvije crkve biti naslonjene jedna na drugu. Na trgu ispred njih je Fontana lavova - Fonte dos Leões , koju krase četiri velika krilata lava koji sjede na bazi i iz čijih usta teče voda, a svaki lav drži štit s povijesnim grbom grada Porta.
Zanimljivo je da su u Portugalu pločice kojima se ukrašavala unutrašnjost palača i samostana, odjednom "izišle " na vanjska pročelja i fasade kuća, najprije kako bi se pokazao društveni status bogatih povratnika iz Brazila, ali je vrlo brzo uočena i njihova praktična primjena za zaštitu od oceanske vlage, kiše i soli, dok ljeti omogućava ugodnu svježinu. Plavo-bijela boja je simbol statusa i bogatstva u Portugalu.
Oduševljenje vanjskom fasadom koja se plavi osunčana svjetlom, nastavlja se u unutrašnjosti crkve, koja je sva optočena zlatom, koje bljeska u polumraku ostavljajući mistični ugođaj.
Prolazimo dalje kroz zanimljiv vrt Jardim da Cordoaria, gdje drveće svojim iskrivljenim deblima pruža ugodan hlad. Ovdje je nekada bila srednjovjekovna radionica užadi, po čemu je vrt i dobio ime. Smješten je uz Sveučilište, pa studenti tu svakodnevno sjede, uče ili razgovaraju. Zaustavljam se pred brončanim kipom mlade djevojke koja drži cvijeće i kao da je netom prekinuta u radu, pa gleda sjetno (saudade) u daljinu. Skulptura zapravo prikazuje rimsku božicu Floru, koja simbolizira vječno proljeće, dok suho stablo na koje je naslonjena simbolizira prolaznost života.
Dolazimo do Torre dos Clérigos, vitkog baroknog tornja visokog 75 metara koji je sagrađen sa crkvom u 18. stoljeću. Smbol je grada, a zbog svoje dominacije godinama je služio i kao kopneni svjetionik, kao orjentir brodovima koji su uplovljavali u rijeku Douro. Nismo imali vremena penjati se na toranj, na taj vidikovac s kojeg se gleda Porto u krugu 360 stupnjeva. Ali u Portu je gotovo na svakom mjestu neki vidikovac, a toranj nas je i tako pratio na svakom koraku, provirivao je kroz ulice, nadvijao se nad krovovima, bio čas s jedne čas s druge strane, gledajući nas, kako bi nas kao kompas podsjetio gdje se nalazimo.
Što to krije Sao Bento
Spuštanjem niz uličice dolazimo do starog željezničkog kolodvora São Bento. Dok je vanjski izgled zgrade u stilu tipične pariške kuće, izvrstan kontrast je njeno predvorje s tipičnim portugalskim uređenjem u kojem su zidovi prekriveni azulejos pločicama, a motivi prikazuju povijest, tradicionalni život i razvoj transporta u Portugalu. Kolodvor São Bento danas služi uglavnom za prigradske i regionalne vlakove.
Naziv kolodvora proizlazi od mjesta na kojem je sagrađen, naime São Bento (sveti Benedikt) je bio samostan časnih sestara, a kad je odlučeno da je to najpovoljnija lokacija za gradnju kolodvora, donesena je odluka o rušenju samostana, ali prema zakonu samostan nije smio biti srušen sve dok je i jedna redovnica živa. I tako se desetljećima čekalo dok posljednja časna sestra nije umrla. Prema legendi, njezina privrženost tom svetom mjestu bila je toliko jaka da njezin duh još i sad živi u tom prostoru, pa se među lokalnim stanovništvom i zaposlenicima kolodvora priča da se u noćnim satima, kada utihne jurnjava vlakova, kroz mračne podzemne tunele, perone i hodnike São Benta još uvijek mogu čuti njeni koraci i šapat molitvi. Naravno, nećemo baš povjerovati tome, jer je sve to samo očito samo strujanje vjetra i škripa starih tračnica, ali je zabavnije prihvatiti "kolodvor s duhom, nego kolodvor s propuhom".
Sa vidikovca do obale
U nastavku puta čini vam se da se približavate nekoj srednjovjekovnoj tvrđavi sa nazubljenim tornjevima, ali vidite da je to katedrala Sé do Porto, spoj romaničke, gotičke i barokne arhitekture. Na povišenom je mjestu, pa je Katedralni trg (Terreiro da Sé) ispred nje fenomenalan vidikovac s kojeg se pruža jedan od najljepših panoramskih pogleda na rijeku, željezni most i krovove Ribeire.
Spuštajući se prema obali kamenim uličicama nailazimo na građevinu zanimljivog, industrijskog izgleda sa uočljivom crvenom metalnom konstrukcijom Mercado Ferreira Borges, tržnicu koja nikad nije postala tržnica. Bila je predviđena za premještanje ulične tržnice, ali su trgovci uporno odbijali preseliti svoje štandove sa obale rijeke. Danas je ovo mjesto prenamijenjeno u kulturno središte unutar kojeg je Hard Club, mjesto za zabavu, koncerte, sajmove, izložbe rukotvorina. Sa vanjske terase gleda se na zeleni park Jardim do Infante Dom Henrique.
Na tom trgu ističe se veliki spomenik poznatom Henriku Pomorcu, koji pokazuje rukom u pravcu oceana, podsjećajući na zlatno doba portugalskih prekooceanskih otkrića.
Kao suprotnost industrijskoj konstrukciji "tržnice", trg još okružuje i velika neoklasična palača Palácio da Bolsa (Burza), u kojoj se trgovalo dionicama i vrijednosnim papirima. Napravljena je na ruševinama franjevačkog samostana koji je izgorio u požaru. S obzirom na stoljetno pravilo u Portu da plemići ne smiju imati kuće u starom gradu kako ne bi ometali slobodnu trgovinu, gradnjom ove raskošne palače udruga trgovaca Associação Comercial time zapravo daje do znanja vladarima tko su pravi pokretači razvoja i procvata Porta. Danas je zgrada pod zaštitom UNESCO-a, ali to nije samo turistička atrakcija, već povijesni simbol ekonomske moći Porta.
Odmah uz palaču je gotička Crkva Sv Frane - Igreja e Museu de São Francisco, poznata po raskošnoj baroknoj unutrašnjosti koju zbog količine zlata zovu i Zlatna crkva.
Na obali Doura
Od crkve se kroz labirintske uličice starog grada brzo dolazi i do same obale rijeke Douro. Kuće uz rijeku su uske i visoke, stisnute jedna uz drugu, obojene u jarke nijanse boja ili prekrivene tradicionalnim azulejo pločicama. Nekada su to bili skromni i vlažni stanovi siromašnih ribara i lučkih radnika, dok su prizemlja služila kao spremišta mreža i soli. Danas su pretvorena u šarmantne restorane i kafiće koji su zadržali svoj rustikalni stil s kamenim zidovima i drvenim gredama. Umjesto zvukova teškog lučkog rada dopire ležerni žamor i šire se opojni mirisi tradicionalne kuhinje.
Sa obale Ribeira vidikom dominira fascinanti luk mosta Ponte de Dom Luis I, sa masivnom čeličnom konstrukcijom koja neodoljivo podsjeća na slavni pariški toranj, što i nije neobično ako znamo da ga je projektirao Théophile Seyrig, najbolji učenik Gustava Eiffela.
Pogled sa obale Ribeira nikad nije statičan, rijekom neprestano plove rabelosi, tradicionalni drveni brodovi sa prepoznatljivim crnim trupom, ali umjesto bačava sa vinom koje su prevozili iz vinograda, danas prevoze turiste koji žele doživjeti Porto u njegovim najljepšim vizurama. Na šarenim jedrima istaknuti su nazivi vinarija, ali to nije obična reklama, to su izvorna imena obitelji čije su bačve ti isti brodovi prevozili i čije su vinarije doslovno izgradile ovaj grad. Osim rabelosa, rijekom plove i kruzeri i luksuzne jahte i jedrilice, ali rabelosi među njima djeluju kao čuvari povijesti, čija zakrivljena kormila podsjećaju na vesla antičkih galija.
Na suprotnoj obali je Villa Nova de Gaia sa nizom kuća sa vinskim podrumima. Do nje se dolazi donjom etažom mosta ili ako krenete gornjom etažom možete se spustiti žičarom koja se spušta sa vrha litice na kojoj se vidi okrugli samostan Moisterio da Serra do Pillar. Lagano klizeći nizbrdo i uzbrdo cable car dopunjava ovu dinamičnu sliku protjecanja rijeke i kretanja brodova.
Mladenačka energija
Na Ribeira obali može vam se stvarno učiniti da ste negdje na Mediteranu, jer se osjeća taj ležerni lagani ritam. Mogla bih ostati ovdje cijeli dan, pa sa terase restorana uživati u okusima, mirisima, zvukovima. A zvukovi sa trga Praça da Ribeira upravo su potakli našu znatiželju da se uputimo tamo odakle je dopirala glazba, usklađeni muški glasovi sa zvukom gitara, mandolina, tamburina, ukulele, harmonike...živahna i poletna pjesma, a približivši se oduševljenje se još više povećalo, jer je to ne samo pjesma nego i pravi scenski nastup studentske skupine Tuna universitaria (tuna nije izraz za ribu, već označava lutajuće glazbenike), koja je privukla veliki broj prolaznika. Ova njihova energija, ples sa zastavom, glasna i vesela glazba upravo se poklapa sa karakterom Porta kao srdačnog i neposrednog, ali buntovnog ako treba braniti svoja prava. Slaveći završetak studentske godine ove skupine se mogu susretati na ulicama Porta na raznim mjestima.
Taj studentski ritual u Portugalu razlikuje se od mjesta do mjesta, pa tako dok se u Coimbri plače uz fado i "Oproštajnu baladu" koja govori o studentskim ljubavima, prolaznosti i opraštanju od studentske godine, dok u Bragi studenti koriste crni humor, satiru i teatralno tugovanje nad studentskim mukama ("pokapanje mačke u Bragi"), pjesme Tuna su glazbeno slavlje mladosti, oni pjevaju o studentskim nepodopštinama, ismijavanju profesora, slavljenju vina i zabave, te šaljivom udvaranju.
Ova mladenačka energija svakog dana se može doživjeti u slikovitom parku Jardim do Morro, na padinama brežuljka sa druge strane mosta. To je jedan od najpopularnijih vidikovaca za doživljaj zalaska sunca, pogled na rijeku i na grad. To nije samo običan park i to nije samo gledanje zalaska sunca, to je zajednički ritual u kojem se na otvorenoj pozornici širi radost života. Atmosfera je živahna, ljudi sjede na travnjaku kao na pikniku sa prostrtim dekicama dok je u pozadini glazba uživo, gitara ili saksofoni lokalnih studenata. A stranci koji su do maloprije sjedili jedni do drugih, odjednom očarani tom ljepotom, okreću se jedni k drugima sa srdačnim osmijehom.
I kako onda odavde otići, a ne osjetiti nostalgiju i želju za povratkom.
Obala oceana
Da bi se još jednom shvatio taj saudade, hvatamo poznatu autobusnu rutu broj 500 i odlazimo na ušće Doura, na obalu Atlantskog oceana. Tek se tu ugleda kako Porto, osim mediteranske duše ima i onu sjevernu, divlju, atlantsku, gdje se prema vama valjaju snažni valovi, a noge upadaju u zrnasti pijesak i ne da vam normalno hodati, dok vas zapuhuje hladni vjetar, pa tražite zaklon u zavjetrini na jednoj od terasa Playa da Luz, odakle se zagledate u nepregednu modrinu oceana i pitate se što je iza te ravne crte horizonta.
Sad vam je jasno kako su odavde portugalske žene ispraćajući svoje muškarce na to beskrajno more ne znajuči kada će se i hoće li se ikada vratiti, morale osjećati melankoliju, sjetu i tugu. I onda je taj saudade odjednom potpuno razumljiv i još se time i kod vas pojača.
U srcu čežnja
Povratak iz Porta je stvarno težak, baš kao što su vas studenti na to upozorili, jer Porto vas ne pita za dopuštenje da vas zavede svojim šarmom , on jednostavno ostane zauvijek nezaboravni Porto.
Pogled sa mosta sjeverno - tvrđava
Pogled sa mosta sjeverno - tvrđava
Pogled na lijevu stranu obale - Gaia i Jardim do Morro
Pogled sa mosta južno - samostan Moisterio da Serra do Pillar
Samostan Moisterio da Serra do Pillar
Jardim do Morro
Jardim do Morro
Jardim do Morro
Jardim do Morro
Jardim do Morro
Jardim do Morro
Douro
