Coimbra u mom srcu

Portugal sam odgađala posjetiti, uvijek mi se činio nekako nepoznat i dalek, sve dok mi se nije pružila iznenadna prilika posjetiti svog Erasmus studenta u Coimbru, taj sveučilišni centar, studentski grad u kojem živi i studira oko 30000 studenata. Kad se uzme u obzir da u središtu grada živi oko 100000 stanovnika, onda sa pravom Coimbru nazivaju "Republika studenata".

Sveučilište u Coimbri je među najstarijima u svijetu, osnovano 1290. godine, a koje dominira gradskom vizurom, ponosno se ističući na brdašcu, na mjestu bivše kraljevske palače. Kraljevsku palaču je Sveučilištu prepustio kralj João III, kad ga je iz Lisabona preselio u Coimbru 1537. godine, pa je dobio počasno mjesto na kojem mu je postavljen kip u renesasnom stilu, u središtu glavnog povijesnog dvorišta Pateo das Escolas, okrenutog licem prema sveučilištu. S tog izvanrednog vidikovca pruža se nevjerojatan panoramski pogled na grad i rijeku Mondego.

U samom središtu Sveučilišta je raskošna barokna knjižnica Biblioteca Joanina, sa tri raskošne dvorane ukrašene zlatom i dijamantima. Ulaz se najavljuje i plaća, jer unutra istovremeno može biti samo ograničeni broj ljudi i uz vremensko ograničenje, a fotografiranje je strogo zabranjeno. U njoj se čuva vrijedna zbirka još iz 16. stoljeća, a zanimljivo je to što u očuvanju knjiga, osim debelih kamenih zidova, pomažu šišmiši koji tu žive i noću love moljce, koji bi mogli oštetiti stari papir i kožne uveze.

Od glavnog dvorišta prema istoku dolazi se na trg Praca Dom Dinis, a na vrhu Monumentalnih stuba, postavljen je kip kralja Dinisa I, osnivača sveučilišta, kako u ruci drži knjigu, simbolizirajući znanje koje studenti stječu u tom sveučilišnom gradu. Monumentalne stube sa svojih 125 stepenica su kultno mjesto za okupljanje studenata i njihove tradicionalne ceremonije inicijacije brucoša - Praxe, kad stariji studenti zadaju smiješne zadatke novim studentima. Na vrhu stuba postavljene du dvije goleme kamene kugle koje predstavljaju portugalska otkrića. Monumentalne stube povezuju studentski grad sa donjim, modernijim gradom prema Placa da Republica, trgu koji je središte studentskog noćnog života i polazno mjesto za studentske povorke.

Odmah iza tog živahnog trga i gradske vreve je prekrasan barokni perivoj Jardim da Sereia, koji je prava oaza mira, a u kojem privlači pogled fontana s prepoznatljivim portugalskim pločicama koje prikazuju vjerske i povijesne motive.

Spuštanjem prema rijeci, obronkom brda, prolazeći kraj vrtnih lukova (Arcos do Jardim), dolazi se do još jedne zelene oaze, Botanički vrt Sveučilišta u Coimbri - Jardim Botânico da Universidade de Coimbra, sa šumom bambusa (Mata), staklenicima, terasama, fontanama, mirisnim ružama i začinskim biljem. Vrtni lukovi su zapravo akvedukt koji je kao spomenik sagrađen u 16. stoljeću, a na temeljima ranijeg rimskog akvedukta, kada je Coimbra u Rimskom carstvu bila poznata kao antički grad Aeminium. Lukovi su integrirani u modernu gradsku jezgru. Uz Luk časti je i spomenik papi Ivanu Pavlu II, u znak sjećanja na njegov posjet Coimbri 1982. godine.

U podnožju brda, na obali rijeke je jedan od Studenskih domova, ispred kojeg se uz obale rijeke proteže park Verde do Mondego, namjenjen rekreaciji, sportu, opuštanju i gastronomiji u restoranima, slastičarnama i kafićima na drvenim platformama, ukrašenih raskošnim cvijećem i sa opušatajućim pogledom na rijeku.

Na desnoj obali rijeke je velika zelena skulptura medvjeda - Urso de relva, kojeg su studenti prihvatili kao šaljivu stranu Coimbre i doživljavaju ga kao simbol studentske nespretnosti te je kao maskota obavezno uključen u studentske povorke.

Preko rijeke se pruža pješački most Ponte Pedro e Ines, posvećen nesretnoj ljubavi iz 14. stoljeća, kada zbog staleških razlika kralj Alfonso IV, zabranjuje svom sinu, princu Pedru ženidbu sa dvorskom damom Inês de Castro, i koju daje ubiti. Uspomena na tu tragičnu smrt još i danas je prisutna u stihovima fado pjesama, kao i u u vrtu suza Jardim da Quinta das Lágrimas na lijevoj obali rijeke.

Sa ove strane rijeke Mondego je i gotički Samostan Santa Clara-a-Velha, a koji je pretvoren u arheološki lokalitet, jer je zbog čestih poplava morao biti napušten.

Sa mosta se pruža lijep pogled na rijeku i grad, a romantiku pojačava drveni pod po kojem se reflektira raznobojno svjetlo sa ograda od staklenih geometrijskih panela u plavoj, ružičastoj, žutoj i zelenoj boji, posebno za vrijeme zalaska sunca. Nije zato neobično da je i to mjesto za susrete zaljubljenih mladih ljudi koji se tu u studentskom gradu nalaze u najljepšem dobu svog života, možda po prvi put samostalno živeći izvan svog doma.

A da je to studentski grad, primjećuje se na svakom koraku svugdje po gradu, pa se tako ta mladenačka energija posvuda osjeća i prenosi taj optimistični duh. I baš kao što to kod mladosti izgleda, multikulturalnost i raznolikost ne čini nikakvu razliku među njima i nema one rezerviranosti koja se kod odraslih osjeća, već se otvoreno pridružuju u do tad nepoznata društvanca i nastavljaju druženja kao da se oduvijek poznaju.

Vjerujem kako će svima koji ovdje provedu dio svog studentskog života, ovo biti neprocjenjivo i nezaboravno iskustvo.

Studentski život i akademska tradicija Coimbre je utjecala na razvoj drugačijeg, specifičnog fada, koji za razliku od portugalskog fada koji pjeva o teškom radničkom životu, Coimbranski fado pjeva o studentskim ljubavima, nostalgiji i rastancima, a pjevaju ga trenutni ili bivši studenti, obučeni u crno odijelo i crni akademski plašt. Pjeva se na ulicama kao ulična serenada, ili na stepenicama katedrale Se Velha, gdje se tradicionalno na kraju studentske godine pjeva Oproštajna balada - Balada de Despedida. Posebnosti dubljeg, sjetnijeg zvuka ovog fada doprinosi specifična coimbranska gitara, kruškolikog izgleda, sa 12 žica, na vrhu koje je ukras u obliku suze. A osjetiti koliko je to emotivno, treba samo pogledati te mlade ljude, kako svi u svojim crnim uniformama na prepunom trgu pred katedralom, grle se i plaču, tužni zbog rastanka na kraju studentske godine. Tradicionalno se nakon izvedbe fada na otvorenom, ne plješće, nego se odobravanje izražava tihim nakašljavanjem, što cijeloj atmosferi te tišine i suznih lica daje preemotivan naboj.

Da je Coimbra bila nekada glavni grad Portugala, može se primjetiti i po bogatoj baštini i srednjovjekonoj arhitekturi, pa su tu Stara katedrala - Sé Velha, u romaničkom stilu sa nazubljenim zidovima i unutarnjim gotičkim klaustrom.

U donjem gradu (Baixa), sa obale rijeke Mondego stiže se na trg Largo de Portagem, koji je predstavljao ulaz u grad i na kojem su se mjestu prikupljali porezi na robu koja je stizala u grad sa juga. Na trgu je brončani kip lokalnog političara, u okruženju impozantnih građevina kao što je Hotel Astoria sa svojom zakrivljenom fasadom, te ukrašena Banka Portugala.

Na trg se nastavlja glavna pješačka ulica Rua Ferreira Borges, sa šarmantnim buticima, slastičarnama, kafićima, popločana portugalskim kamenim pločicama i okružena zgradama sa zanimljivim balkončićima i fasadama. U nastavku je u istom stilu Rua Visconde da Luz, preko koje se stiže do fontane na trgu Praça 8 de Maio, a na kojem se ističe Crkva Sv Križa - Igreja do Mosteiro de Santa Cruz. Crkva je prepoznatljiva po unutrašnjosti sa svojim plavo-bijelim pločicama (azulejos) i kao grobnica portugalskih kraljeva.

Na dodiru ovih dviju pješačkih ulica je poznati ulaz Porta de Barbacã, kao ostatak srednjovjekovnih vanjskih zidina (barbakani) koje su podignute ispred glavnih gradskih vrata Arco di Almedina, čime se stvorio dodatni krug obrane, kako bi se napadači našli u zamci. Danas služi kao prolaz iz donjeg grada (Baixa) u gornji grad (Almedina), krivudavim, uskim i strmim uličicama i stepenicama, kojima se čini da nema kraja. Taman kad pomislite da ste se popeli, dočeka vas iza ugla novi set stepenica. Ne zove se uzalud ulica Escada do Quebra Costas, što znači kostolomna ulica, ali usprkos tom napornom usponu, to je jedna od najposjećenijih i najšarmantnijih ulica sa suvenirnicama, kafićima, restoranima i fado barovima.

Tu je pored lokala sa fadom uživo - Fado ao Centro, postavljen poznati brončani kip lijepe djevojke u povijesnoj nošnji, Tricana de Coimbra, koja odmara na kamenoj klupi pored svog vrča za vodu, sa maramom na glavi (lenco) i šalom prebačenim preko ramena (xaile). Tricane su potjecale iz siromašnih radničkih obitelji koje su svakodnevno odlazile na rijeku, prati robu i to često studentima, a vraćale bi se strmim gradskim ulicama s vrčem vode na glavi. Tako su se razvile brojne romantične priče između bogatih studenata i siromašnih gradskih djevojaka.Tako je Tricana kroz poeziju postala ideal lijepe i skromne djevojke o kojoj su studenti maštali i kojoj su ispjevali brojne fado balade.

Eto, moram priznati da me Coimbra jednostavno začarala i uvukla u svoju romantičnu priču, tako da bih mogla tu ostati i okružena ovim mladenačkim poletom, ponovo se osjećati mladom, punom životne radosti. Osim što ću Coimbru ponijeti u srcu, iz Coimbre ću ponijeti predivne uspomene. Otići ću puna nostalgije i plakati svaki put kad negdje zasvira fado.

Paço das Escolas